Slatko-gorki okus korneta

Vidjela sam prvi sladoled na ulici ove godine. Lažem, u parku. Proljeće, jesi li već tu? Predivan vikend je iza nas i šlag na torti su definitivno bili ti korneti u rukama oca i sina u parku iz moje zgrade.

Vidjela sam ih s prozora, i odjednom sam osjetila takvu krivnju što nisam vani. Odjednom me spopao takav strah da propuštam život koji se događa izvan mojih zidova. Odjednom mi se tako pretužan učinio moj nedjeljni maraton Almodovara iz osamdesetih koji moram održat bar jednom godišnje. Ali taj kornet me trgnuo… otvorila sam ormar, izvukla kožnu jaknu koju sam kupila početkom siječnja na sniženju i zaključila da je došao taj dan da doživi svoje vatreno krštenje, iliti osunčanje. Njega pak nije trebalo dodatno uvjeravati zašto iz ovih stopa moramo napustiti stan – trebalo je samo spomenuti taj kornet. Almodovara ionako ne voli, a kornet s druge strane – može uvijek.

Sladoled i ja imamo čudan odnos. Volim ga, ali mi je često povezan s tugom. Volim ga, ali nikad u kornetu… otkako sama kupujem sladoled, nikad u životu nisam kupila kornet… ni u slastičarnici, uvijek tražim čašicu! Opet, kad ga vidim uvijek me vrati u djetinjstvo. Pa me slijed misli uvijek odvuče na liječnike i igle.

Ništa tragično, kao mala sam imala anemiju… i kako nisam voljela ljude u bijelom mama je mislila da sladoled poslije pregleda uvijek sve popravi. I popravljao je, budimo realni, koju bol sladoled ne može izliječiti?

Svaki put kad su me pikali, ona je kupovala sladoled. Išli smo na kornet… ili mali onaj spljošteni sokić iz tetrapaka jer je uvijek imao najšareniju i najsjajniju ambalažu. Ni to ne pijem više, ali i dalje volim šareno i sjajno. Sladoled je bio za ljeto, a sok za zimu ili kad nije bilo sunca. Moja mama je bila u uvjerenju da se sladoled samo jede ljeti.

Anemija je prošla, ali ljubav prema kornetu nikad se nije vratila.

Par godina kasnije moja sestrična Marina htjela je naušnice i probušene uši. Imale smo 6. godina i mame su nas odvele u grad, ja sam već imala probušene uši ali se iskreno ne sjećam kako je to izgledalo jer sam bila stara samo 6 mjeseci kad je mama zaključila da je vrijeme za naušnice! I danas ih jako volim. Marinu je zanimalo jel to boli, ja joj nisam znala reći… ali kad je mama rekla da poslije bušenja idemo na sladoled, naslutila sam da nije dobro. Znala sam da će boljeti.

Sat vremena kasnije, nakon što se Marina prestala derati sve 4 smo imale kornet u ruci i divile se Marininim naušnicama. Ona ih nije htjela ni pogledati, samo je bijesno lizala kornet… žene valjda rano nauče da ljepota boli. No, sve što boli sladoled može zaliječiti.

Sretan vam zadnji tjedan zime!

Dan žena: Ruže i udarci

Jučer je bio Dan žena. Odat ću vam jednu tajnu… volim na takve dane sjest van i piti kavu. A jučerašnji sunčani dan mi je dao dobru priliku za to. Volim sjediti sama i promatrati ljude. Jučer sam promatrala žene. Svaka 3-4. žena je prolazila pokraj kafića u kojem sam sjedila s ružom u ruci. Ružom koju je vjerojatno dobila za Dan žena – jer je žena.

Glava visoko gore, Dan je žena – a ona je dobila ružu. Osmjeh na licu. To cvijeće radi ženama. Pomislila sam, kako bi bilo dobro da mi žene sve tako ponosno nosimo kao te ruže koje se simbolično darivaju na dane poput dana žena, Valentinova… i sl. Masnice za koje nismo krive, strije od poroda, žuljeve od poslova za koje smo manje plaćene od naših kolega, bore od nepravde jer se hrpu puta susrećeš s diskriminacijom. Ali to ne nosimo ponosno, jer tu ponosu mjesta nema.

Jučer je svaka 4. nosila ružu… a u Hrvatskoj postoji i jedna ružna statistika. Jeste li znali da svaka 4. žena padne niz stepenice? Modrice koje dobije tim ‘padom’ neće ponosno nositi kao ružu. Nabit će cvike na oči i skrivat ih od susjeda i prijatelja, koji vrlo vjerojatno ionako znaju da nije pala niz stepenice. Nije, jer su je čuli. Isto tako ti isti susjedi i prijatelji vrlo vjerojatno će nastaviti ljubazno pozdravljati njenog muža ili partnera koji je pomogao padu niz stepenice. Malo ju je ohrabrio nije on to zapravo htio.

Na dane poput Dana žena ja se ne osjećam dobro. Istina, divno je biti žena. I treba to slaviti, ali ne u okolnostima u kojima realnost u brojkama izgleda ovako, bar u Hrvatskoj, pa ajmo vidjeti ponos Hrvatske… opet i opet… :

- U zadnjih 10 godina u Hrvatskoj je od strane nasilnog partnera ubijeno 300 žena.

-Samo u 2013. u Hrvatskoj su ubijene 23 žene, 11 od osoba bliskih njima.

- Žene su bile žrtve u više od 600 nasilnih slučajeva samo 2013. godine.

- Iako je godišnje prijavljeno oko stotinjak silovanja, realna brojka silovanih žena na godinu u Hrvatskoj iznosi oko 2000.

- Žrtva u procesu suđenja za silovanje više vremena provede na sudu nego počinitelj u zatvoru.

- U Hrvatskoj je praksa da se za nasilja i silovanja daju minimalne kazne. (Za silovanje je minimalna kazna godina dana od 1.1.2013. za nasilje u obitelji 6 mjeseci!)

- Prosjek kazni za silovanja u Hrvatskoj su 3.6 godina, a sam proces suđenja traje iznosi oko 5 godina. Na sudu su registrirani i slučajevi koji su trajali i do 9 godina.

- Žene u prosjeku ostanu i do 10 godina sa nasilnikom prije nego se ohrabre ostaviti nasilnika.

- U 30 posto slučajeva pretučena žena je privedena u policijsku postaju skupa s nasilnikom, takva je praksa

- Od 1.1.2013. članak 215a maknut je iz Kaznenog zakona. Ukinut članak 215a Kaznenog zakona, koji se tiče nasilničkog ponašanja u obitelji odnosio se na nasilje, zlostavljanje ili drsko ponašanje koje drugog člana ili članice obitelji dovode u ponižavajući položaj. Taj dio je prebačen u domenu Prekršajnog Zakona… ako bi banalizirali mogli bi nasilje u obitelji na kraju izjednačiti s kaznama za parkiranje. 

Iskreno, ja ne mogu prestati pisati o ovim brojkama. I smatram da ih treba ponavljati sve dok nesretne brojke ne nestanu ili se smanje. 

Otkud mi ovi podatci? Voljela bih reći da su odokativni ali nisu. Do njih sam došla radeći na kampanji TO JE I TVOJA STVAR, desetodnevnoj kampanji na Otvorenom uoči Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama. To je bilo prije 5 mjeseci… brojke i dalje ne izgledaju bolje. U tih mjesec dana koliko smo radile za kampanju kolegice Tanja Ribić i Ivana Bliznac i ja razgovarale smo sa sugovornicima iz raznih područja koji se bave poboljšanjem prava žena i koji rade na pozicijama gdje imaju utjecaja. Kontaktirali smo civilne udruge koje se bave promicanjem ženskih prava  poput Ženske sobe, Autonomne ženske kuće, zatim MUP, sudove, BaBe, saborske zastupnice, Ured za ravnopravnost spolova, psihologe, odvjetnike…Znate li koji je zaključak?

Svaka od udruga koja se bavi promicanjem ženskih prava u jednom trenutku dođe do zida. I ne može dalje – zašto? Država ne pomaže dovoljno, nema dovoljno udruga koje se bave savjetovanjem žena jer se za takve stvari nema novaca, i sve što udrugama ostaje jest da se okreću europskim fondovima koji im mogu ali i ne moraju dati novce. I tako iz godine u godinu.

Sudovi su spori, objašnjenje zašto je praksa na sudovima davati minimalne kazne za nasilje i silovanja nismo dobili. Ajmo samo reći da suci u tom pogledu nisu bili najrazgovorljiviji.

Ono što je svakako bilo pohvaljeno u razgovoru s udrugama je edukacija policajaca, i svih onih koji dolaze u doticaj sa žrtvama nasilja. U tom pogledu pomaka ima, naravno i to može biti bolje ali bar s te strane napretka ima. Što onda možemo učiniti?

Možemo se aktivirati sami. Svjedoci smo prosvjedima koji su u najmanju ruku smiješni… voljni smo imati referendum o tome tko će koga ženiti, a ne možemo izaći na ulice zbog 300 ubijenih žena? Zar to nije dovoljno? Zar ‘pad niz stube’ boli samo žene koje padaju? Može li njihov pad ublažiti crvena ruža koju će simbolično dobiti na Dan žena? Ako ništa, bar će boja odgovarati boji puknute usne.

Drage žene, sretan vam svaki dan! Ne zaboravite da je svaki naš, i nije svaki dan posut ružama ali ne mora biti posut ni diskriminacijom, udarcima, omalovažavanjem i nepravdom.

Tik tak tik tak...Kome kuca biološki sat?

U petak sam bila vani (čitaj, mirno piće s curama – jer gdje osoba od 28 godina može izaći, a da ne bude okružena duplo mlađim klincima kojima je sve vrh, znači vrh? Ok, možda pretjerujem. Stara sam i za mirna sam druženja). Nas 4 babe našle se na pivi. Nije baš ženstveno, ali je pasalo. Nekad ti dođe da popiješ pivo.

Dvije u vezi, jedna udana a jedna single. Sve smo kao kul, moderne ženske. Složile smo se da ni jednoj na pragu tridesetih ne otkucava biološki sat. Koji sat? (tik tak tik tak) Lajfstajl običnih smrtnica s djecom nas ne zanima… a ipak, većinska tema večeri bili su klinci, svadbe, zaruke, veze. Hm, čini se da ipak ne odskačemo? Je li moguće da smo zapravo normalne žene? Jel moguće da hoćemo ono što zapravo nećemo? Da smo na sudu, protiv nas bi se predočili sljedeći dokazi:

Dokaz 1: Udaja me ne zanima, ali ipak eto… kao, raspitujem se jer je jedna od nas organizatorica vjenčanja koliko bi me došlo skromno, ali kul vjenčanje. Kuiš ono, neću ja crkvu. Hoću ja romantiku… na otvorenom (ne radiju, prirodi)… gledamo se u oči i to romantiku. Al, kao ne zanima me to. Pitam samo. Nakon što saznam koliko zapravo košta romantika, odlučim da su svadba i udaja za mene ipak prekonvencionalni. (Tik tak tik tak ).

Dokaz 2: Jedna od nas je u vezi 2.5 godine… i ono, sve je super, sve je kul. On je taj. Nikad nije osjetila da je to to do sad. I moderni su oni, i ne drže do etiketa… ALI. On ne spominje nikakve zaruke, ma ni stanovanje a uređuje si stan. Što da radi? Da da hint… Da ga pita? Kupila je već neke sitnice za stan, nije odbio! Mislim, kao…nije bitno ali kad će više predložit neki sljedeći korak??? (Tik tak tik tak )

Dokaz 3: Udana među nama govori kako joj idu na živce ta pitanja kad će više djeca? Nije ona za to. Putuje svijetom, toliko još destinacija je ostalo neistraženo. Uostalom… idu joj na živce. Ok, ajd ne idu joj na živce. Ima djecu od frendica… i ok je igrati se s njima 2 sata i vratiti ih mami. Uostalom, pa vidi da su bile lude kad su rodile. Neko vrijeme nisu bile svoje. (šokantno, zar ne? ) Ipak, ima planove. Zna i kako će ih odgajati… Neće raditi greške modernih roditelja. Ovi što klince ne doživljavaju, puštaju im da gledaju tv po cijele dane… nasilne crtiće. Ona će to izvesti starinski… Morat će ići van, igrati se. Ma nije problem da tu i tamo dobiju i plisku. Tako se djeca odgajaju. I… možda će ih imati kad i njeno društvo. Čisto da ne bude sad iznimka… iako, neke već imaju klince. Mislim, ali nije da je razmišljala o tome… Ali mogla bi i posvojiti, tu se ubacujem i ja. Jer i ja ću posvojit. (Tik tak tik tak).

Dokaz 4: Da je netko slušao redoslijed naših teme… djeca, udaja, klinci, zaruke… čuo bi samo tik tak tik tik… U jednom trenu tako sam glasno čula kucanje da sam morala popiti još jednu pivu.

Čini se da ipak nismo toliko ‘moderne’. Ne daj bože da ikoja od nas naglas kaže da zapravo želi sasvim normalne stvari. Jer normalno više nije IN. Možda na idućoj cugi :) A možda poželimo normalne stvari kad romantika više ne bude tako skupa, život u dvoje ne bude tako kompliciran a klince ne bude tako teško i rizično odgajati u našoj zemlji.  Dok to ne riješimo, sat neka kuca tiho. Ko digitalni – možeš ga malo i uštimati. Digitalni biološki sat!

(Tik tak tik tak)

Prisežem!

Prisežem da ovaj tekst neće biti predugačak! :) Gledala sam jučer prisegu prve hrvatske predsjednice. Bila je lijepa u plavom.

Iskreno, moram priznati nisam gledala sve... prebacila sam na 'Zgodnu ženu' jer je bio ciklus ljubavnih filmova za Valentinovo. Tko ima kabelsku mogao je uhvatiti čak 3 filma s Julkom Roberts, sve romantične komedije. Nju uvijek netko spasi na kraju. Dođe princ i izvuče je iz svih nevolja koje joj se događaju kroz film. U dva filma bio je to Richard Gere. 

No, vratimo na se na predsjednicu i lentu. Od predsjednice imamo mrvicu drugačija očekivanja... očekujemo da ona spasi nas ili bar pripomogne spasu. Richarda Gerea nema za nju. U ovom slučaju, on je doma i čuva djecu. Malo karikiram ali za promjenu nije bilo loše vidjeti prisegu žene. Lentu je primila žena koja nije poželjela mir u svijetu, nego bolje za svoju zemlju.

Za sad mi je to dovoljno. Ostalo ćemo tek vidjeti... Hrvatska čeka. 

Razmišljala sam malo o tim lentama, prisegama... koliko puta su oči uprte u nas dok prisežemo? Dok nešto obećajemo. Koliko puta to zaista mislimo? Recimo da u prosječnom životu ima par prisega... ajmo redom: 

1. Ako si vjernik prisežeš par puta na primanju raznih sakramenata. Većinom se odričeš Sotone. Što i nije tako teško. Nitko ne želi Sotonu. Osim ako si tinejdžer i zapadneš u krizu identiteta i neki kult.

2. Kad diplomiraš – prisežeš da ćeš ponosno promovirati svoju struku, i biti predstavnik akademskog puka.... itd. Ne sjećam se točno kako idu riječi te prisege, ali znam da je bilo dosta svečano. 3 muškarca u haljini, uplakani roditelji... i mi koji kročimo po diplomu misleći da će nam donijeti bolje sutra.

3. Ako zapneš na sudu kao svjedok – i tad se priseže zar ne? Da ćeš govoriti istinu i da nećeš lagati. Ovo nagađam, vidjela sam to 100 puta na TV-u.

4. Ako pobijediš na izboru za Miss, preuzmeš lentu i prisegneš da se nećeš udebljati više od 3 kile godinu dana koliko predstavljaš svoju zemlju. To isto nagađam, nisam se nikada natjecala za Miss. Ali često sam držala govor u ogledalu. Bože... šta bih svašta obećavala.

5. Kad se ženiš ili udaješ. I tad prisežeš... prisežeš da ćeš voljeti i poštivati osobu koja stoji pred tobom. Da ćeš biti uz nju ili njega do kraja života, da je nećeš varati i da ćeš je voljeti čak i kad bude izgužvana i sijeda. I ako ne spadaš u statistiku raspadanja svakog 3. braka... prisežeš da ćeš živjeti kompromis kako bi sve to trajalo duže i sretnije.

6. Kad dobiješ dijete – vjerujem da prisegneš sam sebi da ćeš ga voljeti, paziti i maziti do kraja života. Prisežeš da nećeš ponavljati greške svojih roditelja, i da nikad nećeš biti kao svoja majka. Da ćeš sve stvari napraviti drugačije... prisežeš da ćeš ti to puno mudrije napraviti. Prisežeš sebi... ne znam, i ovu prisegu pretpostavljam. Nemam djecu još, ali pretpostavljam da će prisega tako nekako zvučati. Iako u dubini znam da mom budućem klincu neće faliti baš ništa da ja budem baš kao moja mama.

7. Prisežeš... ako postaneš predsjednica! Ili saborska zastupnica. Uz sve riječi koje idu uz to, pustiš i suzu jer je to ženski. I jer trebaš pustit suzu, za boga miloga postala si predsjednica jedne zemlje! Ako si muškarac, nećeš pustiti suzu jer to bi značilo da si mekušac. Pustiš neka plače tvoja žena. Prva dama. To je prednost kad si žena. Možeš sve što hoćeš... sredit se, zaplakat, zapjevat... i prisegnut za predsjednicu.

Ponestalo mi je prisega. Vrijeme je da ispunim ono što sam prisegnula na početku teksta. Da ovaj tekst neće biti predug. Za što god da prisežete... mislim da je prije svega bitno biti iskren prema sebi. Pa ćete valjda onda biti iskreni i prema drugima...inače nema smisla. 

Živjeli!

Kakve veze imaju ljubav i poledica?

Ovih dana Zagreb je zaleđen i nije loše imati nekoga tko će te primiti za ruku ako na vrijeme ne vidiš zaleđenu lokvu na cesti. Dođe dobro i u Splitu ljeti... ljetos sam se tako poskliznula i udarila bi sigurno u stepenicu glavom na izlazu iz Dioklecijanove palače da me netko nije uhvatio. I uhvatio me netko, bila je to malo jača Nijemica. Moj dragi je gledao uokolo, bio je impresioniran time što unutar palače postoji moderan WC.

No, vratimo se na zagrebačku poledicu i pustimo zasada skliske dalmatinske ulice. U subotu sam tako na skliskom zagrebačkom asfaltu vidjela stariji par... cca 75-80 oboje. Idu oni tako sporo – i drže se za ruke. Pričaju, gledaju se, zajedno održavaju ravnotežu... i bezubi osmjeh te bake koji sam vidjela bio je nešto najljepše što sam vidjela ovaj mjesec. Pomislih da bi tako trebale izgledati sve Valentinovske reklame. Može li ljubav biti igdje vidljivija nego u ovom slučaju?

Kad znaš da nije bitan više ni izgled, ni darovi, ni koliko kila imaš viška, imaš li izrast... zube? Njih dvoje se gledaju ko da su zadnje osobe na ovom svijetu. I čisto sumnjam da će obilježiti Valentinovo, ili da znaju koji uopće dan pada dan zaljubljenih. U njihovim borama pišu godine koje su proveli skupa, u naboranim rukama koje skupa održavaju ravnotežu urezano je i dobro i loše koje su proveli skupa.

I onda pogledam sebe, koja ću se namrgodit i uvredljivo otpuhnut ako na Valentinovo nedajbože ne dobijem neki cvijet, večeru ili sitnicu. Naravno, do sad je već naučio da se to ne smije dogoditi iako uvijek kažem da je to glup običaj i da ga nećemo obilježavati.
Ono što ja sama zaboravljam, a vjerujem i veliki broj nas da nije stvar u jednom danu – stvar je u svakom danu. Kažu, nije proljeće jedna lasta. Tako valjda ni ljubav nije jedna ruža. Ili buket.
Ljubav je kad netko zna kakvu kavu piješ, ljubav je kad ružu dobiješ 27.1. na skroz nebitan dan, ljubav je kad ti netko ostavi tvoju vrstu keksa u miješanim keksima jer zna da druge iz tog mixa ne jedeš. Ljubav je kad pojede tvoj kupus iz sarme jer zna da inače voliš kiseli kupus, ali ne sa sarmom. Ljubav je kad... znaš to. Znaš da sam/sama možeš dopuniti niz. Za svakoga je to nešto drugo. Zašto nam je onda netko stavio taj 14.2. kao praznik ljubavi? Možda upravo zato da nas podsjeti da nije bitan dan... da su sitnice koje ljubav uključuje ono što trebamo raditi i trebamo željeti raditi svaki dan.

Zato žene drage, ako vas vaša bolja polovica ne uhvati ponekad kad se poskliznete (u mom slučaju ne bi ni stigao svaki put), ako baš 14.02. zaboravi da vam treba kupiti neku sitnicu, odvesti na večeru... ne gledajte to kao tragediju. Gledajte opću sliku... gledajte sitnice. Gledajte drži li vas za ruku onda kad ne možete hodati sami, gledajte svaki dan. Ako drugi dani ne štimaju, ako sitnica nema... onda ima razloga za paniku. Ovo ostalo su sve finese... Bitno je voljeti se svaki dan! To se računa!

Samci, ima prednosti taj 14. 2. i za vas... kažu, najveće su šanse da ćete tu večer upoznati nekog novog ako izađete van. Ovi u parovima il su doma, il na 'romantičnim' večerama.... Tako da, to je savršeno vrijeme za lov! Plus, čokolada je na sniženju! :)
Zato bili u vezi ili ne, sretno vam Valentinovo ispred nas :) i što manje padova na poledici.

Što se dogodi s Johnnyjem i Baby poslije Happy Enda?

Ponekad mislim da sam u prošlom životu bila Indijka. Obožavam filmove koji sadrže – ljubav, ples, glazbu i pjevanje. Ne nužno tim redoslijedom a može i sve skupa. Tako sam jučer u moru kanala ponovno naletjela na Prljavi ples. Legendarni Patrick Swayze i Jennifer Imam Novi Nos Grey. Al u fazi kad je ona bila ona – s normalnim nosom. Pamtim taj film otkad znam za sebe. Prvo ga nisam smjela gledati jer je mama smatrala da nije prikladan za djevojčicu od 5 godina. A onda kad sam ga počela gledati – nisam mogla prestati.

Jučer sam ga ponovno pogledala od početka do kraja. Samo... jučer mi kraj baš i nije legao.U glavi mi je ostalo samo: Zbilja, što se dogodi s Johnnyjem i Baby poslije plesnjaka? Jel ostanu skupa pa ih uzdržava njen tata dok ona studira? Putuje li Baby dalje s njim svijetom od gaže do gaže u prikolici ili onom crnom autu u kojem je razbio prozor jer je zaboravio ključeve unutra? Može li Baby postati doktorica i spašavati zemlje trećeg svijeta uz Johnnyja koji fantastično uvrće bokovima i ima lude zamisli kako da napravi super predstavu? Ostavi li je Johnny ipak u kutu?

Kao i sve velike stvari – ostalo je negdje u svemiru. Otvoreno za interpretaciju. Ovaj put me kraj rastužio jer ga prije nikad nisam preispitivala... uvijek imaju happy end i to je to. Sad se brinem za njih. Hoće li opstati? Jel to samo ljetna afera? Kako i od čega žive?

Pjevno-plesni drugi film koji sam gledala neki dan – Into the Woods, igra u kinima, odlična ekipa Meryl Streep, Emily Blunt rasturaju ... (Spoiler alert!!!! ne čitaj dalje ako te zanima ovaj film ili samo preskoči ovaj odjeljak) je ponudio priču poslije priče. Zapravo je dao odgovor – što se dogodi između Pepeljuge i princa jednom kad dođe onaj 'i živjeli su sretno do kraja života'. Ni to mi se nije svidjelo. Zašto? Zato što se ispostavilo na kraju da je princ švaler a Pepeljuga je zaključila da ona zapravo voli kućanske poslove. Tko mi je kriv! Princ ima i ispriku: Oprosti... učili su me da budem šarmantan. Ne i iskren.

Pošteno. Nitko nije specificirao detalje oko princa, ali u glavama svih žena on je nekako savršen. I to je problem – stvara se kriva slika. I onda kad dođe onaj dio poslije sretnog kraja pitaš se što nije u redu jer nitko te nije upozorio na ovo! To nije pisalo u ugovoru! I trošiš novce na Cosmo jer tamo pišu svi odgovori.
Okrivljujem Hollywood za sve ženske zablude vezane uz muškarce. Isto vrijedi i obrnuto. Možda bi bilo bolje da ima više filmova s krajem koji pokazuje što se događa poslije sretnog kraja. Onaj stvarni život – koji može izgledati jednako lijepo čak i kad nema romantike, kad ima samo svakodnevnog života. Ono kad umjesto romantične večere imate ćevape. Naručene.

Da ja pišem ili snimam kraj poslije kraja za Prljavi ples – evo kako bi izgledao od jučer (od jučer kažem, jer možda mi sutra u drugom raspoloženju kraj kakav je u Prljavom plesu bude sasvim u redu) . Baby bi otišla na faks, a Johnny bi otvorio svoju školu plesa. I ostali bi u vezi. Jako bi se jako voljeli na početku, a onda bi shvatili da imaju različite interese i nakon neke 3-4 godine bi shvatili da možda i nisu jedno za drugo. Upoznali bi druge ljude... i možda se čak razišli kao prijatelji. Život bi išao dalje, oboje bi se oženili s nekim drugim... imali kredite, hobije, tajne užitke... i sjetili bi se jedno drugog tu i tamo. Svaki put kad bi vidjeli par na ulici kako pleše... kad bi čuli 'njihovu' pjesmu. Bili bi si lijepa uspomena.

Tako je jučer u mojoj glavi završio Prljavi ples. Na ovaj gore moj način. Možda nije romantičan, možda je nemoguć... al, to je moja glava.

Svi imamo neki film čiji kraj ne možemo preboljeti pa si pišemo ili bar zamišljamo druge krajeve. Bar na platnu, u životu čak stvarno možemo sami režirati svoj kraj.

Tek da počenem o Titanicu... Božemesačuvaj.

Zašto ovaj ponedjeljak i nije tako loš?

Danas je najdepresivniji dan u godini. Tako kažu znanstvenici... Uvijek sam im se divila i čudila. Pogotovo onima koji život posvete nečemu poput istraživanja seksualnog života afričkog slonskog pauka koji izlazi van samo na pomrčini sunca, kad je neparni datum i pari se sam sa sobom. A poslije toga se raznese otrovom koji mu viri iz zadnje dlake na leđima.

No, vratimo se depresiji. Kažu spomenuti da je 3. ponedjeljak u godini najdepresivniji dan ikad. Ne znam kako su došli do tog proračuna, iskreno me ni ne zanima... ali ja u ovom vidim samo pozitivu. Nadam se da ću dio prenijeti i na one kojima to treba. Zašto? Pa ako je ovo najgori dan u godini, znači da do 2016. nećemo imati gori. Ako je po znanstvenicima...

Ipak, ovaj najdepresivniji dan mi izgleda nekako bolje od prošlogodišnjeg. Zašto? Pa evo nekih stvari...

- Tko radi, od 1. ove godine ima plaću veću za cc 100 kn. Mislite da 100 kn ne znači ništa? Pa evo... meni znači. Što mogu s dodatnih 100 kn? Mogu si kupit tekućinu za meke leće koju ionako moram kupovat svaki mjesec. Mogu si platit premiju zdravstvenog osiguranja i još mi ostane 30 kn za neki lak za nokte koje volim i skupljam. Mogu si 10 dana pokriti kruh i mlijeko ako banaliziram. Uglavnom... nije nešto ali bolje nego da je bez njih.

- Jeste pročitali negdje da od 1. idu i neke promjene mirovinskog? Pa naizgled to nam ne znači ništa. Ali, zapravo znači ako pogledate Zakon o radu. Znači jer će možda poslodavci biti naklonjeniji zapošljavanju mladih. Prvo, novost znači da idu olakšice poslodavcima na ugovore na neodređeno za osobe mlađe od 30 godina. Što to znači? To znači ako imaš 28 godina, lakše ćeš dobiti ugovor na neodređeno jer će poslodavac manje plaćati doprinosa za tebe a više će uskočiti država. To znači da ćeš se moći pridružiti većini Hrvata pa si dići kredit i kupit možda vlastiti stan... auto... Promjene u zakonu o radu donose i olakšice za zapošljavanje invalida. Jeste li znali da po novom svaka tvrtka koja ima preko 20 zaposlenih mora zaposliti i jednog invalida? Meni je to pozitivna stvar!

- Gorivo nam vrtoglavo pada.... cijene sve niže i niže! Ako pogledamo cijene prošle godine u ovo vrijeme, pun tank smo plaćali za oko 60-70 kn više. Nije loše zar ne? Još čekam da nas netko uštipne i prekine ovaj san o snižavanju cijena. Isto tako čekam da se snize sve druge cijene... sjećate se kad su cijene goriva rasle? Raslo je i sve drugo jer su se pravdali da moraju. Pošto gorivo raste jel? E, pa jedina negativna stvar kod snižavanja cijena goriva mi je to što ne vidim da se sve drugo snižava. To još čekam.

- Pratimo rukometno svjetsko prvenstvo u Katru. Tog nije bilo prošle godine. Kao ni Snježne kraljice koja je prošle godine preskočena jer nam je bilo toliko loše da ni snijeg nije pao u glavnom gradu. A ove godine? Sve po planu!

- Siječanjska sniženja se zahuktavaju! Jeftiniju odjeću u godini po dućanima nećete naći!

- Kako rekoh, svaki ponedjeljak poslije ovog bit će veseliji :)

- Još uvijek smo na početku godine. Taman sad staju sva ona kajanja koja su nam ostala od prošle i ide se u nove pobjede. Nove stvari koje su zapisane samo za 2015. Na početku smo! Imamo vremena... sve stignemo!

Tu stajem, meni je ovo dovoljno da mi ovaj ponedjeljak bude sasvim dobar. Nadam se da se na listi našlo nešto i za vas... a ako sam to zaboravila staviti, slobodno dodajte u komentarima :)

Iš depresijo, iš!