Slatko-gorki okus korneta

Vidjela sam prvi sladoled na ulici ove godine. Lažem, u parku. Proljeće, jesi li već tu? Predivan vikend je iza nas i šlag na torti su definitivno bili ti korneti u rukama oca i sina u parku iz moje zgrade.

Vidjela sam ih s prozora, i odjednom sam osjetila takvu krivnju što nisam vani. Odjednom me spopao takav strah da propuštam život koji se događa izvan mojih zidova. Odjednom mi se tako pretužan učinio moj nedjeljni maraton Almodovara iz osamdesetih koji moram održat bar jednom godišnje. Ali taj kornet me trgnuo… otvorila sam ormar, izvukla kožnu jaknu koju sam kupila početkom siječnja na sniženju i zaključila da je došao taj dan da doživi svoje vatreno krštenje, iliti osunčanje. Njega pak nije trebalo dodatno uvjeravati zašto iz ovih stopa moramo napustiti stan – trebalo je samo spomenuti taj kornet. Almodovara ionako ne voli, a kornet s druge strane – može uvijek.

Sladoled i ja imamo čudan odnos. Volim ga, ali mi je često povezan s tugom. Volim ga, ali nikad u kornetu… otkako sama kupujem sladoled, nikad u životu nisam kupila kornet… ni u slastičarnici, uvijek tražim čašicu! Opet, kad ga vidim uvijek me vrati u djetinjstvo. Pa me slijed misli uvijek odvuče na liječnike i igle.

Ništa tragično, kao mala sam imala anemiju… i kako nisam voljela ljude u bijelom mama je mislila da sladoled poslije pregleda uvijek sve popravi. I popravljao je, budimo realni, koju bol sladoled ne može izliječiti?

Svaki put kad su me pikali, ona je kupovala sladoled. Išli smo na kornet… ili mali onaj spljošteni sokić iz tetrapaka jer je uvijek imao najšareniju i najsjajniju ambalažu. Ni to ne pijem više, ali i dalje volim šareno i sjajno. Sladoled je bio za ljeto, a sok za zimu ili kad nije bilo sunca. Moja mama je bila u uvjerenju da se sladoled samo jede ljeti.

Anemija je prošla, ali ljubav prema kornetu nikad se nije vratila.

Par godina kasnije moja sestrična Marina htjela je naušnice i probušene uši. Imale smo 6. godina i mame su nas odvele u grad, ja sam već imala probušene uši ali se iskreno ne sjećam kako je to izgledalo jer sam bila stara samo 6 mjeseci kad je mama zaključila da je vrijeme za naušnice! I danas ih jako volim. Marinu je zanimalo jel to boli, ja joj nisam znala reći… ali kad je mama rekla da poslije bušenja idemo na sladoled, naslutila sam da nije dobro. Znala sam da će boljeti.

Sat vremena kasnije, nakon što se Marina prestala derati sve 4 smo imale kornet u ruci i divile se Marininim naušnicama. Ona ih nije htjela ni pogledati, samo je bijesno lizala kornet… žene valjda rano nauče da ljepota boli. No, sve što boli sladoled može zaliječiti.

Sretan vam zadnji tjedan zime!