Ovih dana Zagreb je zaleđen i nije loše imati nekoga tko će te
primiti za ruku ako na vrijeme ne vidiš zaleđenu lokvu na cesti. Dođe
dobro i u Splitu ljeti... ljetos sam se tako poskliznula i udarila bi
sigurno u stepenicu glavom na izlazu iz Dioklecijanove palače da me
netko nije uhvatio. I uhvatio me netko, bila je to malo jača Nijemica.
Moj dragi je gledao uokolo, bio je impresioniran time što unutar palače
postoji moderan WC.
No, vratimo se na zagrebačku poledicu i
pustimo zasada skliske dalmatinske ulice. U subotu sam tako na skliskom
zagrebačkom asfaltu vidjela stariji par... cca 75-80 oboje. Idu oni tako
sporo – i drže se za ruke. Pričaju, gledaju se, zajedno održavaju
ravnotežu... i bezubi osmjeh te bake koji sam vidjela bio je nešto
najljepše što sam vidjela ovaj mjesec. Pomislih da bi tako trebale
izgledati sve Valentinovske reklame. Može li ljubav biti igdje
vidljivija nego u ovom slučaju?
Kad znaš da nije bitan više ni
izgled, ni darovi, ni koliko kila imaš viška, imaš li izrast... zube?
Njih dvoje se gledaju ko da su zadnje osobe na ovom svijetu. I čisto
sumnjam da će obilježiti Valentinovo, ili da znaju koji uopće dan pada
dan zaljubljenih. U njihovim borama pišu godine koje su proveli skupa, u
naboranim rukama koje skupa održavaju ravnotežu urezano je i dobro i
loše koje su proveli skupa.
I onda pogledam sebe, koja ću se
namrgodit i uvredljivo otpuhnut ako na Valentinovo nedajbože ne dobijem
neki cvijet, večeru ili sitnicu. Naravno, do sad je već naučio da se to
ne smije dogoditi iako uvijek kažem da je to glup običaj i da ga nećemo
obilježavati.
Ono što ja sama zaboravljam, a vjerujem i veliki
broj nas da nije stvar u jednom danu – stvar je u svakom danu. Kažu,
nije proljeće jedna lasta. Tako valjda ni ljubav nije jedna ruža. Ili
buket.
Ljubav je kad netko zna kakvu kavu piješ, ljubav je kad
ružu dobiješ 27.1. na skroz nebitan dan, ljubav je kad ti netko ostavi
tvoju vrstu keksa u miješanim keksima jer zna da druge iz tog mixa ne
jedeš. Ljubav je kad pojede tvoj kupus iz sarme jer zna da inače voliš
kiseli kupus, ali ne sa sarmom. Ljubav je kad... znaš to. Znaš da
sam/sama možeš dopuniti niz. Za svakoga je to nešto drugo. Zašto nam je
onda netko stavio taj 14.2. kao praznik ljubavi? Možda upravo zato da
nas podsjeti da nije bitan dan... da su sitnice koje ljubav uključuje
ono što trebamo raditi i trebamo željeti raditi svaki dan.
Zato
žene drage, ako vas vaša bolja polovica ne uhvati ponekad kad se
poskliznete (u mom slučaju ne bi ni stigao svaki put), ako baš 14.02.
zaboravi da vam treba kupiti neku sitnicu, odvesti na večeru... ne
gledajte to kao tragediju. Gledajte opću sliku... gledajte sitnice.
Gledajte drži li vas za ruku onda kad ne možete hodati sami, gledajte
svaki dan. Ako drugi dani ne štimaju, ako sitnica nema... onda ima
razloga za paniku. Ovo ostalo su sve finese... Bitno je voljeti se svaki
dan! To se računa!
Samci, ima prednosti taj 14. 2. i za vas...
kažu, najveće su šanse da ćete tu večer upoznati nekog novog ako izađete
van. Ovi u parovima il su doma, il na 'romantičnim' večerama.... Tako
da, to je savršeno vrijeme za lov! Plus, čokolada je na sniženju! :)
Zato bili u vezi ili ne, sretno vam Valentinovo ispred nas :) i što manje padova na poledici.
Nema komentara:
Objavi komentar