Dan žena: Ruže i udarci

Jučer je bio Dan žena. Odat ću vam jednu tajnu… volim na takve dane sjest van i piti kavu. A jučerašnji sunčani dan mi je dao dobru priliku za to. Volim sjediti sama i promatrati ljude. Jučer sam promatrala žene. Svaka 3-4. žena je prolazila pokraj kafića u kojem sam sjedila s ružom u ruci. Ružom koju je vjerojatno dobila za Dan žena – jer je žena.

Glava visoko gore, Dan je žena – a ona je dobila ružu. Osmjeh na licu. To cvijeće radi ženama. Pomislila sam, kako bi bilo dobro da mi žene sve tako ponosno nosimo kao te ruže koje se simbolično darivaju na dane poput dana žena, Valentinova… i sl. Masnice za koje nismo krive, strije od poroda, žuljeve od poslova za koje smo manje plaćene od naših kolega, bore od nepravde jer se hrpu puta susrećeš s diskriminacijom. Ali to ne nosimo ponosno, jer tu ponosu mjesta nema.

Jučer je svaka 4. nosila ružu… a u Hrvatskoj postoji i jedna ružna statistika. Jeste li znali da svaka 4. žena padne niz stepenice? Modrice koje dobije tim ‘padom’ neće ponosno nositi kao ružu. Nabit će cvike na oči i skrivat ih od susjeda i prijatelja, koji vrlo vjerojatno ionako znaju da nije pala niz stepenice. Nije, jer su je čuli. Isto tako ti isti susjedi i prijatelji vrlo vjerojatno će nastaviti ljubazno pozdravljati njenog muža ili partnera koji je pomogao padu niz stepenice. Malo ju je ohrabrio nije on to zapravo htio.

Na dane poput Dana žena ja se ne osjećam dobro. Istina, divno je biti žena. I treba to slaviti, ali ne u okolnostima u kojima realnost u brojkama izgleda ovako, bar u Hrvatskoj, pa ajmo vidjeti ponos Hrvatske… opet i opet… :

- U zadnjih 10 godina u Hrvatskoj je od strane nasilnog partnera ubijeno 300 žena.

-Samo u 2013. u Hrvatskoj su ubijene 23 žene, 11 od osoba bliskih njima.

- Žene su bile žrtve u više od 600 nasilnih slučajeva samo 2013. godine.

- Iako je godišnje prijavljeno oko stotinjak silovanja, realna brojka silovanih žena na godinu u Hrvatskoj iznosi oko 2000.

- Žrtva u procesu suđenja za silovanje više vremena provede na sudu nego počinitelj u zatvoru.

- U Hrvatskoj je praksa da se za nasilja i silovanja daju minimalne kazne. (Za silovanje je minimalna kazna godina dana od 1.1.2013. za nasilje u obitelji 6 mjeseci!)

- Prosjek kazni za silovanja u Hrvatskoj su 3.6 godina, a sam proces suđenja traje iznosi oko 5 godina. Na sudu su registrirani i slučajevi koji su trajali i do 9 godina.

- Žene u prosjeku ostanu i do 10 godina sa nasilnikom prije nego se ohrabre ostaviti nasilnika.

- U 30 posto slučajeva pretučena žena je privedena u policijsku postaju skupa s nasilnikom, takva je praksa

- Od 1.1.2013. članak 215a maknut je iz Kaznenog zakona. Ukinut članak 215a Kaznenog zakona, koji se tiče nasilničkog ponašanja u obitelji odnosio se na nasilje, zlostavljanje ili drsko ponašanje koje drugog člana ili članice obitelji dovode u ponižavajući položaj. Taj dio je prebačen u domenu Prekršajnog Zakona… ako bi banalizirali mogli bi nasilje u obitelji na kraju izjednačiti s kaznama za parkiranje. 

Iskreno, ja ne mogu prestati pisati o ovim brojkama. I smatram da ih treba ponavljati sve dok nesretne brojke ne nestanu ili se smanje. 

Otkud mi ovi podatci? Voljela bih reći da su odokativni ali nisu. Do njih sam došla radeći na kampanji TO JE I TVOJA STVAR, desetodnevnoj kampanji na Otvorenom uoči Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama. To je bilo prije 5 mjeseci… brojke i dalje ne izgledaju bolje. U tih mjesec dana koliko smo radile za kampanju kolegice Tanja Ribić i Ivana Bliznac i ja razgovarale smo sa sugovornicima iz raznih područja koji se bave poboljšanjem prava žena i koji rade na pozicijama gdje imaju utjecaja. Kontaktirali smo civilne udruge koje se bave promicanjem ženskih prava  poput Ženske sobe, Autonomne ženske kuće, zatim MUP, sudove, BaBe, saborske zastupnice, Ured za ravnopravnost spolova, psihologe, odvjetnike…Znate li koji je zaključak?

Svaka od udruga koja se bavi promicanjem ženskih prava u jednom trenutku dođe do zida. I ne može dalje – zašto? Država ne pomaže dovoljno, nema dovoljno udruga koje se bave savjetovanjem žena jer se za takve stvari nema novaca, i sve što udrugama ostaje jest da se okreću europskim fondovima koji im mogu ali i ne moraju dati novce. I tako iz godine u godinu.

Sudovi su spori, objašnjenje zašto je praksa na sudovima davati minimalne kazne za nasilje i silovanja nismo dobili. Ajmo samo reći da suci u tom pogledu nisu bili najrazgovorljiviji.

Ono što je svakako bilo pohvaljeno u razgovoru s udrugama je edukacija policajaca, i svih onih koji dolaze u doticaj sa žrtvama nasilja. U tom pogledu pomaka ima, naravno i to može biti bolje ali bar s te strane napretka ima. Što onda možemo učiniti?

Možemo se aktivirati sami. Svjedoci smo prosvjedima koji su u najmanju ruku smiješni… voljni smo imati referendum o tome tko će koga ženiti, a ne možemo izaći na ulice zbog 300 ubijenih žena? Zar to nije dovoljno? Zar ‘pad niz stube’ boli samo žene koje padaju? Može li njihov pad ublažiti crvena ruža koju će simbolično dobiti na Dan žena? Ako ništa, bar će boja odgovarati boji puknute usne.

Drage žene, sretan vam svaki dan! Ne zaboravite da je svaki naš, i nije svaki dan posut ružama ali ne mora biti posut ni diskriminacijom, udarcima, omalovažavanjem i nepravdom.