Predbožićna noćna mora - darovi

Vjerujem da vam je kao i meni 500 puta palo na pamet pitanje oko Božića... otkud darovi? Zašto darovi? Na kraju je jednostavnije odgovoriti: Zašto ne? I krenete putem kojim većina ide. Na kraju dana, svi volimo darove.

Na pitanje otkud oni za Božić – vjerojatno moramo okriviti ona 3 mudraca koja su prije 2014. godina kad su došli u posjet malom Isuseku donijeli zlato, tamjan i mirise. I dobro da jesu, jadnik je rođen u štali. Ali, nije poanta u tome. Poanta dara je kad god ga dajete nekome da to nešto znači. Da je to dokaz da poznajete nekoga, i da ga želite usrećiti nečim za što znate da će mu/njoj puno značiti. Nekad je to obični cvijet, nekad usisavač, a nekad... dijamanti. Ovisi.

Dakako, postoje ljudi kojima nemate pojma što kupiti. I to već stvara tremu u želucu. Razlozi zašto nemate pojma što kupiti su sljedeći:

1. Ili se znate preko 100 godina pa ste im tijekom godina sve već živo ispoklanjali
2. ili imate posla s osobom koja ima sve a vi nemate baš velik budžet
3. ili imate posla s osobom koja nema posebnih životnih radosti osim križaljki (moja majka)
4. ili imate posla s osobama koju malo što može oduševiti
5. ili imate posla s osobom koja nema dušu

U svakom slučaju, splet okolnosti je takav kakav jest. Prokletstvo može biti i ako imate previše prijatelja. Nemojte me krivo shvatiti, volim ja svoje prijatelje i nikad ih ne bi mijenjala... al me u prigodama poput Božića ili siječnja kad je baš slučajno većini mojih najbližih rođendan darivanje financijski uništi.

Ok, kuknjava je gotova. Idemo vidjeti što se može učiniti.

Pitanje broj 1: Što kad imate puno prijatelja ili ljudi kojima u isto vrijeme morate kupiti dar?

Ako se radi o vašem društvu gdje ste svi povezani, predlažem 'božićni domjenak + tombolu'. Tu se fino dogovorite da će svatko od vas 10, 15, 3... kupit po jeda dar! Ne se zna kome ga kupujete, univerzalan je i ne skup. Fino se skupite, podružite, darove označite brojevima i izvlačite. Na kraju večeri super ste se zabavili, niste puno potrošili, dar ste kupili i dar ste dobili. Win – win situacija! Nedostatak ovakvog darivanja je što je stvarno sve rizik... možete dobiti stvarno šugav dar, ali možete i super proći. To ujedno gledajte kao test sreće kakva vas iduća godina očekuje!

Ovaj način itekako preporučujem. Mi na radiju ga prakticiramo, ja sa svojom ekipom... sve skupa je zabavno i lijepo. I što god dobijete – drago vam je. Vjerujte.

Pitanje broj 2: Što kad vam se dogodi da nemate pojma kakav dar kupiti... a bitno vam je da bude dobro i da se osobi svidi? Evo par ideja:

1. Album s mixom slika ili neka memori knjiga (ako ste frendovi, raspekmezit će se... ako je mama vjerojatno od šoka neće doć sebi - provjereno) Niko više ne izrađuje slike pa albumi sa slikama stvarno dobro dođu svima.

2. Srećka ili neka igra na sreću - nikad ne znaš što će strugalica otkriti. Originalno i fora. Dobro, možda ne za mog starog. Od svoje 12. godine ispod bora uz dar dobijem i srećku. Jedne godine sam ostrugala 20 kn.

3. Home made dar - ako imate imalo kulinarskih sposobnosti ukrasna kutija s paprenjacima ludih oblika. Napisana pjesmica koja opisuje vaš odnos, ako imate imalo dara bilo bi fora da je satirična. Ako imate posla s osobom koja nema smisla za humor, onda može biti srcedrapteljna itd....

4. Poklonicima adrenalina - skok iz aviona s instruktorom za dvoje, 800 kn. Na ponudama dana može se naći svako malo. A i ništa ne govori 'Sretan Božić' više od ponude dana koja te nagovara da skočiš s visine od 5000 metara. (isto vrijedi i za cice, sve češće su u ponudi i plastične operacije)

5. Soba! Koji je krađa od Djeda Mraza - zato da osobica kojoj se dariva dar ima nešto božićno tijekom cijele godine. Dakako, mislim na posvojenje iz ZOO na godinu dana.

Tu stajem. I znam da ću sad biti preprozirna, ali na kraju svega – dar je stvarno super dobiti ali nije poanta Božića u tome. Ok, mogu sad drviti još 3 stranice o tome, ali neću. Vjerujem da razumijete gdje ciljam. U zemlji gdje imamo preko 300.000 nezaposlenih teško da će u svim domovima i biti skupocjenog darivanja. Tu moramo biti maštoviti, i klišej jest... ali i sitnica ako je od srca znači puno. Stvarno znači. Sretna vam božićna potraga!

Mojih top 10 horora

Jako volim horore. Uz trilere, to mi je definitivno omiljeni žanr. Volim vjerovati da sam ih pogledala bar 70 posto snimljenih... ikad. U prečacima na pregledniku imam listu svih horora koji su ikad snimljeni. Od 1800te pa do danas. Podijeljeni su po desetljećima, po godinama i po zemljama. Sličan popis možete naći na Wikipediji.

Već po priči i traileru mogu pogoditi jel dobar ili nije. Rijetko kad me neki prevari. Volim psihološke, bez kapi krvi. One koji ti se kližu po živcima, a njihova glazba ti ježi svaku dlaku na tijelu. Zato tip filmova o Freddyju Krugeru i Slagalici strave nije za mene. Od toliko krvi ne mogu ozbiljno pratiti film.
Gledanje horora gledam kao malu adrenalinsku injekciju. Svaki put umirem od straha, trzam se ko luda, i pola filma mi je ruka na očima. Ili sam pod dekom i molim svoju bolju polovicu da mi održi glasovni prijenos. Umirem od straha, ali ih volim. Ako ih gledam sama, to mora biti sa svjetlom ili po danu. To ne umanji moj doživljaj.

Danas/noćas je Noć vještica. Osobno, ne obilježavam je. Koristim ju kao i svaku normalnu priliku da idem van, što bi učinila ionako. Taj zapadnjački običaj ne smeta me pretjerano, ali vjerujem da svi koji nemate u planu izlazak večeras – bit ćete bombardirani kojekakvim hororcima na televiziji večeras... Pa, ako vam se ne svidi to što nađete, a gleda vam se nešto strašno pod dekicom - evo preporuke. Meni su bili dobri.
Krenut ću s klasicima, uvijek sam pobornik originalnih verzija:

1. Rosmaryna beba 1968.
Ne bih preporučila trudnicama da ovo gledaju. Mladi bračni par se useli u novi stan... susjedi su malo čudnjikavi... a ni atmosfera u zgradi nije bolja. Sve se zahukta kad Mia Farrow ostane trudna i počne imati čudne simptome. Ono što je fora u filmu je recimo da čak i te davne 68. se spominje naš dragulj Jadrana – Dubrovnik. Naime, susjedi u filmu izjavljuju da idu na odmor u Dubrovnik. Sve u svemu fantastična glazba, režija Polanskog... gluma. Tko se ne naježi bar 3 puta – nije čovjek!

2. The hills have eyes 1977.
Ako ste pomislili da je ljetovanje s vašom obitelji scenarij iz pakla, pogledajte ovaj film. Nećete se više žaliti. Obitelj u filmu odlazi na odmor, u kamperu putuju kroz pustoš Amerike i zapnu u brdima gdje je nekad testirana nuklearna bomba. Posljedice testiranja su ljudi koji su... pa monstrumi. Plan preživljavanja nije lak.

3. The Omen – 1976.
Nakon ovog filma nećete baš blagonaklono gledati petogodišnjake. Jedan takav je mali Damian oko kojeg se događaju čudne stvari. Kako i ne bi kad je vražje dijete... Film prati borbu njegovih posvojitelja da shvate što to nije u redu s Damianom. Glazba, napetost... radnja. Ovaj film zahtjeva bar 5 puta dizanja svih dlaka na tijelu.

4. It – ili Ono
Ono je razlog zašto generacije poslije 80. ne vole klaune. Zastrašujući su. Stephen King napisao je nešto što je sama Sotona stavila na ekrane i proširila po svijetu... Priča je ovo o zlokobnom klaunu, zapravo u entitetu koja će otkriti tvoje najdublje strahove i gurnuti ih pred tebe.5 prijatelja krenut će u borbu protiv 'klauna'. Pitanje je, hoće li izdržati do kraja?

5. Insidious
Idemo na nešto maaalo novije. Ako se ne varam ovaj film je proglašen hororom 2010. Prije nego počnete gledati film, pogledajte dobro u ormare, ispod kreveta... oko kuće. I ako ikad nakon njega zaspite, potrudite se ne izaći iz vlastitog tijela jer postoji mogućnost da nećete moći pronaći put natrag. A vjerujte, mjesto gdje možete zapeti nije lijepo.

6. Sinister
Ethan Hawke u zadnje vrijeme je zapeo na hororima, i da vam iskreno kažem – dobro mu stoje. Ja nakon ovog filma nisam mogla spavati bez ugašenog svjetla. Ako se ikad pitate, kom manijaku bi palo na pamet uselit se u kuću u kojoj je na drvetu ispred obješena cijela obitelj, a dijete je nestalo... samo pitajte Ethana. Naravno, ako preživi na kraju. Film je premračan, i poslije njega sigurno nećete poželjeti kopati po tavanu i tražiti stare snimke... samo kažem.

7. Sirotište
Za razliku od svih ostalih na ovoj listi, Sirotište je španjolski film. Glavna uloga je pripala fantastičnoj Belen Ruedi, svi koji prate Španjolce znaju u čemu je kvaka. Ostali koji ne prate, opet moraju pogledati ovaj film da vide koliko je fantastična. Belen glumi socijalnu radnicu koja se nakon 20 godina vraća u sirotište u kojem je odrasla. Štoviše, useljava se s mužem i posvojenim petogodišnjim sinom. Sin upozna izmišljenog prijatelja koji ga tjera na igre skrivača, što nije pretjerano zabrinjavajuće. Sve do trenutka kad mali nestane...

8. Krug
Mislim da su nakon ovog filma nestale sve VHS kazete iz optjecaja. Kad je prije 12 godina ovaj film stigao u kina, kružile su neke priče kako su ljudi doslovno umirali od straha. Ako ga kojim slučajem dosad niste pogledali, krajnje je vrijeme. Bez brige, sve je sigurno. Gotovo da nigdje danas ne možete ni vidjeti VHS kazetu. Upravo ona bila je dio kletve u filmu. Ni crnokose žene vam nakon ovog filma neće biti drage.

9. Mama
Nov film. Ima zanimljivu radnju... i gotovo sve što dobar horor treba imati. Dvije jezive klinke, kolibu u šumi (e, da. to me podsjeća i na horor Koliba u šumi), nepoznati entitet, suicidalnog oca... i jako zgodnog strica. Smiksati sve to s jezivim i neobjašnjivim micanjem po kući i dobit ćete zabavu od nekih sat i pol. Sasvim solidnu.

10. The Conjuring
Navodno po istinitom događaju rađeno. Iskreno, ja kad na početku filma pročitam da je nešto po istinitom događaju rađeno – odmah znam da će biti sr***. Tako i ovdje. I nakon ovog filma sam neko vrijeme spavala sa svjetlom. Što reći o radnji? Naivna obitelj, ukleta kuća, luda vještica koja ne želi riknut. Puno djece, puno vriske... i naravno – istjerivači duhova. A sad ozbiljno, dobar je. Pogledajte.

Nadam se da ćete u ovih 10 naći nešto za sebe. Ja sam uživala u njima! I ježila se. I spavala sa svjetlom.

Ljudi koji čine trećinu našeg života

Neki dan sam razmišljala o svom poslu. Kraj godišnjih i tako... Imam tu sreću da radim ono što volim. Osobno ne vjerujem da postoji ijedno radno mjesto bez onog nečeg što te ponekad smeta. Postoji. Ali naučiš, preživiš i ideš dalje. I nastaviš voljeti svoj posao. Ako ga voliš. Ako ga ne voliš... nađeš drugi posao.

Ono što svakako treba prestati raditi je shvaćati sve osobno. U tom pogledu svaki dan sve više napredujem. Nije uvijek lako. Negdje sam pročitala da gotovo nikad nikome nije problem sam posao kao posao, većini ljudi u firmama smetaju međuljudski odnosi. Pa kako i ne bi? Pa to su ljudi s kojima provodiš 8 sati dnevno, bar 40 tjedno... više ih viđaš od svoje obitelji. Kako te onda ne bi pogađala loša atmosfera na poslu? Ponekad se to toliko otme kontroli da se naziva i mobbingom.  I treba, psihička maltretiranja na poslu nisu prihvatljiva. Nitko nikad ne bi smio liječiti svoj ego ili nesposobnost na ljudima s kojima radi.

Mnogi smatraju da je mobbing neki izmišljeni trend... da šta je to? Pa toga nikad prije nije bilo. Možda i nije, ali nikad prije nije ni bilo toliko uredskih poslova kao danas. Informacijsko doba stvorilo je tisuće radnih mjesta za koje moja baba sigurno nikad nije čula. Kao ni za mobbing. U bivšoj firmi jedna od direktorica je dobila otkaz nakon što je cijeli odjel potpisao peticiju da više ne mogu trpjeti psihičko maltretiranje. Osim tog slučaja... malo za koji znam...hrpa ljudi ni ne zna da je mobingizirana, a druga polovica je jednostavno boji prijaviti to jer trebaju posao i trpe i šute.

Ako izuzmemo mobbing kao krajnost, postoje tu i blaže varijacije. O tome pričaš s frendovima na kavi. Ono što sam ja primijetila u razgovoru s prijateljima, slušateljima, i ljudima općenito o tome što ih frustrira na poslu, su specifične vrste ljudi... rijetko posao kao takav. Kad tad ćete naletjeti na njih... kakav god posao radili. I nekako se uvijek ponavljaju... Pa krenimo s tim tipovima koje možemo sresti na poslu, ne znam hoćete se složiti... prikupila sam ih što iz iskustva, što iz razgovora s raznim ljudima...ali komično-iritirajući su:

1. Emotivni vampiri - ili jednostavno iscrpljivači. Ljudi koji jednostavno toliko zrače negativnom energijom da ti ubiju volju za životom. Bye bye kreativnosti u takvom okruženju. Nemaš volje ikad se više nasmijati. Ako ste čitali Harryja Pottera, najbolji opis takvih je - dementori.

2. Žrtve - Ljudi koji zapravo rade vrlo malo, ali idu valjda od osobe do osobe i žale se kako strašno puno rade. Da nitko drugi osim njih ne radi tako kao oni... žrtve jadne. Svi su lijenčine osim njih. Firma bi stala da njih nema. Takvim ljudima uvijek imam potrebu reći, daj se preboli... svijet ne bi stao da nema tebe, mene...Billa Gatesa ili bilo koga drugog. Svi smo zamjenjivi. Tužno ali istinito. Doduše, ako razglasiš da puno radiš - ljudi i povjeruju u to. Većina njih.

3. Uvaljivači i lijenčine. Njima sam se uvijek divila. Nekako uvijek opstaju u firmama, a ne rade puno. Štoviše... skužila sam da su to često i ljudi s višim nekim radnim mjestima. Kod njih mi je fascinantno to što nekako uspiju uvijek posao koji treba napraviti uvaliti nekom drugom. Nikad za ništa nisu krivi... jer nikad ništa zapravo ne rade oni... Kako? Magija.

4. Tračare. Njima je najveće uzbuđenje doći na posao i pobrati svježe tračeve. Duuugo piju svoje kavice. Znaju apsolutno sve o svima, a sami su bezgrešni.  Babe tračare mogu biti i opasne. Naime, potkrade se i pokoja laž. Oni prezentiraju stvari kako ih oni doživljavaju... a znaju najbolje. Jer tako to jest. Znaju apsolutne istine. A to što ponekad usput i izmisle.... to je vjerojatno tako bilo. Obično nemaju neke privatne živote, ni puno prijatelja... zato im je najbolje na poslu naći isto takvog tračerskog parazita... i scenariji se mogu početi redati... i teorije zavjere. Moja prijateljica iz djetinjstva dala je otkaz na prošlom poslu upravo zbog ovoga... zaključila je da nema tih para zbog kojih bi mogla trpjeti takvu atmosferu.
E... je si vidjela ovu? Šta planira ova? Bože... takva doć na posao? S kim je on...? Priča se da vara ženu... Svakom su loncu poklopac. Negdje pred kraj dana možda se i uhvate posla pa pošalju kakav mail. I to mail o tome što su čule o Višnji iz knjigovodstva.

5. Uredski seksualni manijaci - u bivšoj firmi postojao je ljigavac kojeg nisam voljela sresti na hodniku. Obavezno bi se uvaljivao s najjeftinijim mogućim frazama (tipa, podsjećaš me na botičelijevu veneru???) ... i sve to na najogavniji način. Nisam bila jedina, njemu je bilo bitno da je žensko.  U serijama je to uvijek smiješno i simpatično. Ovdje nije bilo... Bilo je jezivo i neugodno. Čovjek zbog kojeg nisi volio ostajati dokasno na poslu... nikad ne znaš otkud će ispasti, a ko za vraga - vozio je kombi.

6. Gospodin ili gospođa Sveznalica. E ti ti brate sve znaju, od kvantne fizike pa do tajlandske pedikure. Vole dat savjet o svemu što radiš... jer, sve su oni doživjeli. Sve bolesti imali. Sva vremenska razdoblja proživjeli. Mudrost im pršti iz očiju... i nedo bog da ih išta pitaš... pripremi se na sagu od jedno 3-4 sata. Takve čak i babe tračare izbjegavaju. 

7. Oni kojima sve ide na živce. Bojim se ponekad da sam ja u ovoj skupini... ali ostat ću živjeti u nadi da nisam. Ova ekipa se sarkazmom brani od svijeta...Nekad i sa svojom ogorčenošću pretjeraju.

8. Ulizica - moram li išta pisati o ovoj kategoriji? Možda ih ne primijetite na prvu jer od njih samo vidite noge koje vire šefu iz guzice. Ono što je meni poražavajuće u cijeloj priči je to da njihov sistem zapravo pali. Očito je da svima paše pažnja, pa čak i ona lažna. Prijateljica mi se baš požalila da je u njenoj firmi to jedini put ka uspjehu. Pa ko ima želudac...

9. Mame izvlakuše - One su ispunile svoj razlog postojanja na ovoj kugli zemaljskoj. Rodile su... i odmah, naravski, vrijede više od nerotkinja koje su život podredile zabavi, seksu, izlascima i drozi. Mame izvlakuše se razlikuju od normalnih majki po tome jer ne prestaju pričati o djeci i smatraju da zato što imaju djecu im se automatski mora olakšati na poslu. Nikad ih ne prestaju koristiti kao ispriku zašto baš ne mogu raditi neke smjene, baš ni jedan blagdan, vikend... i sl.  Nemojte me krivo shvatiti, naravno da radnim majkama nije lako. Imaju puno više obaveza od mene... I divim im se!

Kao majke kojima se divim morala bih izdvojiti 2 kolegice... jedna je s bivšeg posla, samohrana majka koja nikad nije dana bolovanja uzela zbog male u 4 godine! Apsolutno je nikad nisam čula da kaže da ne može raditi neki dan zbog klinke... ili moja sadašnja kolegica koja se svako jutro diže prije zore, nikad ne kuka i doslovno sam je morala moliti da mi pokaže sliku svoje curice. Takvim ženama spomenik!

10. Avonke ili prodavačice - moram priznat da sam i sama bila u takvoj kategoriji. Prošle godine sam na poslu prodavala svekrovo vino od kupine. Navala je bila samo takva... nisam inzistirala. Samo sam ljude obavijestila što nudim. :) A sad za ozbiljno... ubijaju me ljudi koji na poslu ne samo da nude, nego te i napadaju da kupiš recimo... vunene kape koje plete njihova baka a cijena im je nevjerojatnih 300kn, proizvode iz avona... i sl. Nekad ti dođe da kupiš samo da se maknu. Hm, pitam se je li prodaja kupinovog vina išla tako dobro zbog toga?

Istina bog, kad skupite sve te likove i atmosfera se zahukta... stvarno, radni dan vam može biti nalik onome iz serije The Office. Srećom, teško baš da se svih deset tipova skupi na jednom mjestu jer vjerujem da bi takva tvrtka propala. Ipak, svaka firma ima i svoje varijacije... nove likove za koje možda ni nemam razrađen scenarij.

Na kraju dana, znam da se svatko od nas može naći u bilo kojoj kategoriji ponekad.

Firma u kojoj ja radim je mala. Ima li u njoj netko od 10 gore navedenih? Ovisi koga pitaš. Ima nekih 25 ljudi...osim što smo kolege i družimo se. I pričamo. I smijemo se puno svaki dan. I svađamo se ponekad. I plešemo. I vičemo.  I zna se zapjevati... oko podne je ručak kod nas. Uvijek imaš nekoga s kim možeš naručiti jelo. I svako malo netko donese hranu za sve nas, bilo da je nečiji rođendan ili uvedeni Dan kolača. I znaš da će ti sv. Nikola donijeti nešto u čizmicu. I znaš da će te neko jebeno prestrašiti na Noć vještica. I volim vjerovati da tamo imam i prijatelje. Neki su mi dragi, neki malo manje. I to je u redu... gledam na nas kao jednu veliku disfunkcionalnu obitelj. A na obitelj se ne možeš dugo ljutiti... Ok, možda će račun kod psihijatra biti malo veći. Ali tako je to s obiteljima...

U sljedećem postu donosim listu kolega iz snova.Naravno da postoje, u većini su i hvala bogu na njima! :)

Prase u Teheranu

Vjerujem da nikome nije nepoznat izraz: Da guzica vidi puta. Upravo mi je ta misao bila u glavi kad sam se spremala na Ultra festival koji se prošlog vikenda održao u Splitu. Zanimalo me što je to. Jer volim svugdje i promatrat svašta. 

Nisam fan elektronske glazbe, ne znam te kul pokrete pumpanja... i prilično sam sigurna da smiješno izgledam kad pumpam. A znam to, jer sam potpomognuta alkoholom to tu i tamo radila. Dobra stvar je da me gotovo nikad nije briga kako sve to skupa izgleda i nemam problema sa sramoćenjem. Zabavlja me to. Osim komercijale (Guetta, Garrix, Feddy, Afrojack...) koju mi puštamo na radiju, nisam neki pretjerani fan. Ovi pjesmuljci su mi ušli u uho i pašu mi, pa ću se razgibati kad ih čujem. Pojačat ću i radio...Jesam zato prodana duša? Ako pitate moje prijatelje, jesam, ali šta da radim kad mi se to sviđa? Pa sam se prestala opravdavati. Al to je to što se tiče DJ-a. Iskreno, za većinu ne znam ni kako izgledaju.  

Pa otkud onda ja na Ultri? Pa zato jer je to mjesto gdje se moralo biti vikend iza nas. Cili svit je bio u Splitu doslovno. A i mislim si, ako je bilo dovoljno dobro za Rozgu, Šušnjaru i Joleta da dođu, pa što neb ja. Ni oni mi ne izgledaju kao tehnofreakovi.

Što reći o samom festivalu? Svakako nešto što se treba doživjeti! Vikend u Splitu, 100.000 ljudi, ljeto, more i zabava! I kad sve skupa u globalu gledam, tako je i bilo. 

Čitam malo komentare forumaša, ima puno kritika na organizaciju. Iskreno, i sama sam to shvatila ali nije nešto po čemu ću pamtiti Ultra festival. Možda zato što ja uopće nisam loše prošla? Iskreno, biti novinar ima svojih prednosti. Za početak ne moraš ulaziti u gužvu s ostalim smrtnicima, dakako - još da smo prvi dan odmah našli press centar sve bi bilo bolje. Ali nismo... pa smo ušli kao sav puk. Mojih par zamjerki organizaciji, a to su zamjerke i većine: 

1. Premalo ulaza na tu količinu ljudi, kao i izlaza

2. Narukvice za plaćanje nisu radile par sati... 

3. Navodno su wci bili u komi ali taj dio nisam osjetila

4. U jednom trenu se stvarno nije znalo tko pije tko plaća. Na kraju se ispostavilo da je mogao bez ulaznice ući tko je i kad htio. Frendica koja je bila s nama ulazila je svugdje do VIP dijela s nama bez da ju je itko ijednom tražio da pokaže kartu! Dakle, 1000 kn koje se moglo uštedjeti... 

5. Preskupa cuga. I pizza za 200 kn! Ali, navodno je to normalno. 

Tu ću stati s negativnim stvarima jer je upravo nedostatak organizacije doveo do toga da dobijemo i prelude stvari. Za početak, kolegici i meni kad smo tražile press centar naivna hostesa uvalila je i VIP GOLD ulaznice... na koje zapravo uopće nismo imale pravo ali smo ih dobile tek tako. Što je super stvar... Iako nam je sam VIP gold užasno bio dosadan. Hrpa fačica nagurana na jedno mjesto, stoje ko bandere. Od gužve ne vide ni pozornicu ni DJ-je. Tamo smo ostali doslovno 5 minuta i preselili se na tribinu do gdje je bilo bolje. 

Iza press centra otkrili smo sasvim normalnu birtiju gdje je runda za 4 osobe (alkohona) bila 55 kn što je sasvim ok. Ako tu uračunaš i činjenicu da te poslužuje konobar koji je iiiisti Kerum - imaš potpuni doživljaj Splita. 

Dalje, u jednom trenutku smo i svi skupa završili s DJ-ima na pozornici! Dok su nastupali Fedde La Grand i Martin Garrix - bile smo s njima na pozornici. E, taj dio mi se svidio. Nisam to nikad doživjela... ispred tebe masa u dileriju, a ti gledaš doslovno obje strane festivala... Čak mi je pomalo bilo žao što nisam toliko fan. Bilo bi to iskustvo života. Pokušala sam se vizualizirati sa Springsteenom na pozornici. Jaoooo.... to bi bila drama. Ali i mali Martin je bio ok. 

Ultra? Kako da opišem sve to skupa? Na prvi dojam čini ti se da ćeš spolnu bolest pobrati iz samog zraka, ali to je zapravo elektronski Woodstock, samo sa manje zločina. Kažu, palo je 200  dilera... na 100.000? Molim vas. Na jednom mjestu hrpa ljudi željna plesa, zabave i dobrog raspoloženja. Svega toga sve 3 večeri Ultre u Splitu nije manjkalo. Split su preplavili mladi i stari u fluorescentnim bojama i vrućim hlačicama iz cijeloga svijet. Amere smo prepoznavale tako jer su bili nabildani, namirisani i kopije MTV-ovog Jersey Shorea. Brazilcima smo se divili je su stalno mahali zastavama unatoč sramoti sa svjetskog. Poruku su slali: Brazil je tu! Japanci, Koreanci, Španjolci... da sad ne nabrajam sve – vjerujem da je u Splitu bilo više ljudi iz različitih zemalja nego na cijelom svjetskom nogometnom prvenstvu. I svi su tako jebeno ljubazni! 

Čak i dok se tiskaš u stampedu dok ulaziš i gaze te svi, ali se svi i ispričavaju! Osim frajera koji me zašlatao u redu za cugu, pozitiva je sve što će meni ostati u sjećanju...  

Nebo iznad Poljuda osim punog mjeseca i vatrometa, palili i žarili su stvarno najpoznatiji i najplaćeniji svjetski DJ-i.  Veliki tulum koji je trajao 3 dana do ranih jutarnjih sati... ali i duže. Nešto što svakako morate doživjeti bar jednom u životu. Split je tu isto odigrao veliku ulogu, domaćin grad je bio jako ljubazan i ako izuzmemo neke taksiste koji su pokušavali nemilo pljačkati turiste tarifama po kojima su vozili, svi drugi su se trudili da se svaka osoba u Splitu osjeća dobrodošlo. A ako niste tehno freak i partijaner kao ja – bar dođite škicnuti na sve to jednu noć. Maknut ćete sve predrasude o hard core elektronskoj glazbi koje ste imali, a znam da sam ih ja imala dosta. Ostao je samo pozitivan umor i osjećaj nakon dobrog tuluma! Jer to je na kraju Ultra i bila za mene... a mislila sam da ću biti kao prase u Teheranu. Čini se da i u Teheranu ima lokva blata za sreću.

I stvarno moram poradit na tom fist-pumpu. Inače nema smisla. 

Sorry... al netko i to treba reć.

'Znam ja zaš vam mi idemo na živce. Zato jer smo mi mladi a vi niste. Sorry, al netko vam je trebao to reći' - kaže 15 godišnja osoba neodređenog spola u VIP-ovoj reklami za neku tarifu. Za mlade.

Ja zapravo nemam problema s tom reklamom. Da budem preciznija - ne znam što mislim o njoj, ali uvijek je pozorno pogledam. Navodno je uzrujala Stranku umirovljenika pa će tužiti VIP. Ok, za njih jednostavno mislim da imaju previše vremena. Ili stvarno do sad nisu znali da više nisu mladi.  

Ja ne spadam više u mlade. Po statistikama. Jutros dok mi je mama spremala doručak, ta me činjenica pogodila ko zubi Suareza Chiellinijevo rame. U novinama piše kad izračunavaju nezaposlenost mladih, računaju mlade do 25. godine. Ja ću za mjesec dana napuniti 28. Mislim, nemojte me krivo shvatiti...nemam problema ni s tim, a to što mi mama sprema doručak trenutno samo znači da sam na godišnjem i da sam doma u Lici. Spremam ga inače sama, ili mi ga spremi A... Al, to nije poanta.

U novinama piše da je nezaposlenost mladih u RH 51 %, treći smo u Europi.... odmah poslije Grka i Španjolaca. Svaka druga mlada osoba nezaposlena je. Tu su negdje u moru od 354.449 nezaposlenih koliko ih ima u Hrvatskoj trenutno. To je dakle sudbina vjerojatno i moje 7 godina mlađe sestre koja studira. Ona ima 21 godinu, uz bolonju ne može ni početi raditi neki ozbiljniji posao.

 Ja recimo radim od svoje 21 godine uz faks, i mogu sama plaćat svoje račune. Nije me zahvatilo to prokletstvo nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj, i zahvalna sam zbog toga. Zbog toga mi 'mladi' ne idu na živce, ne zavidim im uopće... za sve tarife ovog svijeta na koje oni sad imaju pravo a ja nemam jer više nemam 25 godina. Pitala sam svog starog, jel im zavidi on? Ne zavidi im ni on. Nazvala sam i babu, pitala sam je:

- baba, jel ti idu na živce ovi mladi?
-Koji mladi?- pita baba...
-Ma reko, baba, ovi mladi. Koje vidiš na cesti...
-a što bi mi išli na živce? Neka djece... kad ćeš ti? Vrijeme ti ide... ja sam ih u tvojim godinama već četvero imala.

Prisjeo mi je razgovor. Moja baba je stvarno u mojim godinama imala četvero djece. Nije imala vremena o tome razmišljati je li mlada ili ne. O tarifama da i ne govorim. Moj dida je zaista cijeli život radio u istoj firmi... ali su im isto tako bile nepoznate ove brojke poput 50 posto nezaposlenih mladih... Takva su bila vremena i imali su drugačije probleme.

Moja srednja sestra jučer je imala promociju diplome (previše sestara u priči? 2 ih je). Radi u Gospiću kao pripravnica za 1600 kn. I sretna je... sretna što je i to uspjela dobiti jer velika lista 'mladih' nije. Ponosna obitelj jučer je otišla na promociju... sjedimo tako u dvorani i čekamo da počne i slušam malo ljude oko sebe. Žale se... žale se kako je teško dobiti posao ako nemaš vezu. Pa gledam malo po dvorani...  kao prvo, dvorana je velika, kao što je velika i slika Franje Tuđmana koji visi na zidu i motri sve. Sitničavost u meni je primijetila i da se prvo popunila desna, pa onda lijeva strana dvorane. Zar nitko ne želi sjediti lijevo? Ne u Gospiću, gdje na žalost politika uvelike diktira tko će raditi a tko ne. Možda pretjerujem... To je opet neka sasvim druga priča, ali to je ono što pati mlade u ovom području ako nemaju vezu. Ne samo u Gospiću... u svim manjim mjestima Lijepe nam naše.

I zato ne. Ne idete na živce ni meni, ni većini starijih od mene. Mladi naši, kakva vas budućnost čeka? Završit ćete fakultete, raditi za 1600 kn, mučit se dok tražite veze za posao. Taj posao grdno odrađivati i mooožda moći normalno živjeti. Na kredit. Sorry, al netko vam to treba reći.
Netko nam to treba svima reći.


Uf. Jel ovo preozbiljno za mene? :)  Možda jest. Ali Lika me inspirira :) Otkako sam na GO, pisuckam o svemu i svačemu... ali danas me Vipova reklama preuzela skroz. Ja stvarno volim reklame. Možda sam trebala o nogometu? Drugi put.

U vodi do grla

Sranje u našoj regiji. 13 dana je prošlo otkako je Slavonija pod vodom. Istina, sve je bolje i bolje ali dobro nije. Stanje u Bosni me dovodilo do suza, jer slike koje je voda ostavljala za sobom sam već vidjela... prije nekih 20 godina. Bila sam dijete, ali ih se dobro sjećam... uplakani ljudi u skloništima, ne znaju sudbinu svojih domova... ne znaju sudbinu svojih bližnjih. Prije 20 godina dogodila se ljudska nepogoda, prije 13 dana to je bila elementarna. 

Ipak, nešto je drugačije. Voda koja se spustila s nebesa ovih dana je ujedinila regiju... kako i ne bi, ovaj put smo svi imali zajedničkog neprijatelja. Gledajući Hrvatsku, pomoć Slavoniji šalje se iz svih dijelova zemlje. Ljudi iz Istre, Dalmacije, Zagore ... od svugdje nudili su smještaj onima koji su ostali bez domova. Na naš radio zvalo je bezbroj ljudi koji su željeli pomoći na neki način... nikad mi se nije na poslu plakalo toliko koliko prošli tjedan.

Slavni i poznati isto jedva dočekali da se sliknu koji put u humanitarne svrhe, i dobro da jesu. I to je prikupilo para! Crveni križ skupio je do danas par desetaka milijuna kuna... sve to za pomoć Slavoniji. I živjeli su svi sretno do kraja života...

Ali, nisu zapravo. Zar ne? Dolazi ljeto... planiraju se godišnji. Idu novi projekti... slike s TV-a i novina izblijedit će nam za mjesec-dva iz glave. Ljudi koji su ostali u poplavama bez svega tek počinju svoju bitku... počinju iznova. I vrlo vjerojatno će biti zaboravljeni... osim ako to ne dopustimo svi skupa. Pri tom mislim prvenstveno na medije...

Pisalo se koliko su pomagali građani, koliko smo mi dali... koliko smo mi slali. Jel netko zna koliko je dala država? Što oni planiraju? Osim par izlizanih fraza političara, pokojeg posjeta Milanovića Slavoniji u stilu CSI Horatia nekog daljnjeg jasnog plana nema.Bar ga je ne vidim, pa bih voljela da me netko prosvijetli.


Jeste li ikada bili u Kosinju? ( ne nemam poremećaj koncentracije, imam poantu i planiram doć do nje :) ) Divno selo u Lici...Pomalo je ironična činjenica da je baš tamo bila prva tiskara na ovim prostorima, i da je prva hrvatska knjiga tiskana baš tamo.  Zaboravljeno mjesto. Nema puno stanovnika... većina njih je starija. Kosinj se zapravo sastoji od Gornjeg i Donjeg Kosinja koji spaja predivan kameni stari most. Ljudi ne traže tamo previše od života... zdravlje za obitelj, stoku i da tv signal bude korektan. Dalje od toga ne mogu reći, jer kroz Kosinj sam samo prošla pa ne mogu reći da poznajem duboko navike stanovnika.

Kosinjski most

Slike iz Kosinja od prije 4 godina, ipak, svi ste morali vidjeti. 2010. Gornji Kosinj bio je cijeli pod vodom... slike identične onima iz Slavonije danas. Ne znam zašto, ali točno se sjećam reportaže s TV-a. Mlada žena drži dijete od godine dana u ruci i gleda iz čamca u svoju kuću koja samo krovom viri iz vode. I prepoznam je, kao i muškarca koji stoji kraj nje. To je lice cure koja ja išla sa mnom u srednju... Ona se zove Ana a on Milan. Pričaju novinaru da su prošli mjesec uselili u kuću, kupili namještaj... opremili je.( Mladi ljudi u Kosinju???...) i moraju sada ići s bebom jer tu neće moći biti sljedećih nekoliko mjeseci.

I tada se skupljao novac za poplavljene. Mediji su samouvjereno izvještavali kako će sve biti u redu. Poplavljenima će biti pružena pomoć! I znate što? Ne bih se sjetila tih lica Ane i Milana da se ovo sa Slavonijom nije dogodilo. Pa sam odlučila da ih nazovem za radio... da utješe Slavonce. Da mi kažu kako je njima sad ok poslije 4 godine.... i kako će sve biti u redu. Kako li sam se samo prevarila!

Javio mi se Milan... I pitam ga, kako je? Kakvo je sada stanje? Je li sve u redu 4 godine poslije? Odgovore koje sam dobila slomili su mi srce. Milan i Ana žive u kući koja je bila poplavljena... jednostavno zato jer trenutno nemaju gdje drugdje. Pomoć koju su dobili pokrila je na kraju oko 5 posto onoga što su oni izgubili... Skromni Milan, ipak zahvaljuje i na tome što su dobili. Vlagu iz kuće istjerati ne mogu... stvari koje su bile uništene morali su baciti. Kući se prvo dugo nisu bili vraćali. Vlagu još nisu isušili...

Već pomalo uzdrmanog glasa, pitam ja njega jesu li stali na noge? Nisu. I neće još neko vrijeme... na kraju tog cijelog razgovora nisam mogla zadržati suze. Pogodila me zadnja rečenica... rekao je nešto ovakvo:
Mi živimo u nadi... znate što kažu, poslije svake kiše dolaze bolja vremena. Mi ih još čekamo.

Iskreno se nadam da će Milanu napokon doći ta bolja vremena, jer ove 4 godine koje sada iza sebe ima i nisu baš nešto. Kosinj kao da je zaboravljen... Glavnog krivca ja vidim u medijima. S prvim suncem Kosinj više nije bio in... nije ostvarivao dovoljno klikova na portalima. Nije prodavao dovoljno novina... prestali smo inzistirati na odgovorima.

Kao i Milan, i ja se nadam. Nadam se da sa Slavonijom bar neće biti tako. Da ljude koji su izgubili sve nećemo zaboraviti... da posao koji smo započeli sa skupljanjem sredstava nećemo završiti jednom kad procijenimo da hrane, vode, materijala i novca ima dovoljno. Kad počnu godišnji, i kad ponovno glavna vijest bude prepucavanje egoističnog kolumnista i samozvanog spin doktora.

Nadam se da ćemo bar sa Slavonijom obaviti posao do kraja, i ne prestajati izvještavati sve dok zadnja osoba ne dobije svoj dom natrag. Ali ja sam idealist... i očito pod utjecajem post PMS-a.

Neka nam bogovi podare puno sunčanih dana!

Tko to tamo piše?

Svi znaju ovih dana tko je Conchita Kobasa. I trebaju... zvijezda je to Eurosonga. Bradata žena, bivši muškarac... mušarac  koji se fura na ženu, al se ne voli brijati.  Dosad je svatko o njoj izrazio svoje mišljenje. Bilo na kavi u kvartu ili nekim komentarom ispod članka... ili puštanjem brade. 
Conchita je došla na Eurosong poslati poruku. I dovesti elitno europsko natjecanje u Austriju, ali nećemo sad rušiti ideale. Sve to, ona je uspjela. Gillettu je pala prodaja žileta, Europi je pao kamen sa srca jer je još uvijek liberalna, torerancija je pobijedila... ima spasa za ljude.  Ljubav i mir. Ali hejteri hejtaju... i to je dio tolerancije. Slobode govora... kakogod.

Ja nekako ne znam što da mislim o gospon - dami.  Ne moram valjda baš o svemu imati mišljenje... ionako ga previše olako dijelim na svaku temu i osobu. Neki dan sam se zgroženo upitala: jesam li ja hejter? I briznula u plač. Dobro nisam, ali me pogodilo. 90 posto mi ljudi ide nešto na k... pa sam malo googlala pojam riječi hejter. I kaže google da nisam...  a ako to kaže google onda možda nisam.

Negdje sam pročitala komentar da nisi pravi hejter dok ne počneš komentirati članke na portalma. I onda mi je bilo jasno... to je to. Jeste li ikada čitali komentare ispod tekstova? Ja se uvijek pitam, tko to tamo piše? Tko su ti monstrumi? Gotovo da nema članka na našim prostorima ili vijest, bilo kakva... Lijepa, tužna, ružna... sve imaju jednu poveznicu. Imaju bar 3 odvratna komentara ispod s anonimnim imenima. Imena su to poput: đubrivoje, johnson20, hrvatina, ante gotovina, veliki23, nabijemtenapetokraku... itd.

Volim misliti da mogu sve razumjeti, ali ne i to. Što ti to mora doći u glavu da dio svoga dana posvetiš tome da pišeš grozote ispod članaka ili na netu na bilo koju temu. I još se skrivaš. Poštujem one koji pod svojim imenom komentiraju što god im padne na pamet... ne odobravam, ali poštujem. 

Kako je moguće da se ispod vijesti s naslovom 'Pas spasio djevojčici život' razvije rasprava tko su četnici a tko su ustaše? Eto, razvije se. Tražila sam danas lijepe vijesti... bez ružnih komentara. I našla sam ih. Ali na portalima gdje su komentiranja zabranjena. I onda sam se opet pitala... tko to tamo piše? Paranoja me spopala.

Ti ljudi se kreću među nama... ponekad grozote koje napišu ne mogu ni vizualzirat u svojoj glavi i strah me je. Možda sjede do mene u tramvaju. Možda rade sa mnom... možda je to moja doktorica? Žena koja mi daje kruh u Konzumu? Sigurno je jedan od njih i onaj gnjusni ZETovac koji me vozi svako jutro. Ćelav je i namiguje kad ulazim u bus... 100 posto je on napisao ispod Sevkinog članka sa sinom: Aleksandre, mahni mami...

Kako je moguće da u komentarima članaka isplivaju one najbolesnije bolesnoće? Ali, moguće je.Ili su krajnje sjebani u glavu ili su to ljudi koji su vrlo vjerojatno normalni.... i to što se kriju iza nadimka Đubrivoje je vjerojatno njihov ispušni ventil. Nadam se samo da neće popustiti.

Osim tih što pišu bolesnoće, super su mi i oni koji sve živo kritiziraju. Posebno su mi dragi oni što ispod članaka pišu stvari poput: tko čita ovo sranje? kakve ovo bedastoće pišete?
E, to je paradoks. Ne samo da čitaju to što naizgled hejtaju, tipa Stanijinu guzicu, nego se još potrude otvorit nick i to komentirati. Njima jednostavno nema spasa jer su glupi.

Evo sad mene. Google kaže da nisam hetejterica, ali nakon ovog napisanog posta pomalo se osjećam tako. Zato sam odlučila prestati čitati komentare ispod članaka. Hajde, možda ću još uvijek čitati one ispod članaka o Chonchiti. Čujem da su Austrijanci napravili okus Conchite... u kobasi. Doslovno. I kako sad da ne otvorim komentare na tom članku?  Kako? Recite mi.

Ljubav do neba.

Čemu se to svijet čudi?

Gwyneth Paltrow i Chris Martin razvode se nakon 10 godina. Ali nije to ono što šokira svijet, nego to što se rastaju kao prijatelji.

Nikad mi nije bila draga ta mršavica, baš nikad. Filmove s njom sam izbjegavala kao dijetalne napitke, poklonike HDZ-a, smaltalkove s ljudim koji previše pričaju i depilaciju nogu električnim čupačem. No, moja doza poštovanja se digla na 100 zadnjih tjedana. Piše na portalima da je par razvod odlučio proslaviti zajedničkim odlaskom na odmor.

Počele su kolati i priče o otvorenom braku, čudi se svijet kako to da ostaju dobri prijatelji. Ja se pitam, tko je ovdje lud? Pa nije li to fantastično? Nije li to zapravo kraj kakav bi svi trebali imati?

Oduvijek sam mislila, i drago mi je što sam to pronašla - bar volim vjerovati, da osoba s kojom jesi prije svega MORA biti tvoj najbolji prijatelj. Ako dijeliš s nekim život, živiš s nekim, skupa ste godinama - on mora biti tvoj prijatelj, mora te poznavati. To je osoba s kojom možeš šutjet. Nije to sad neka pretjerana romantika, ali to mora biti osoba pred kojom ti možeš apsolutno sve.

Nakon što samo čitala o razlazu nekad idealnog para, zamislila sam život u kojemu A. i ja više nismo zajedno. Nisam si mogla pomoć... na kraju krajeva, nikad ne znaš što te čeka. I ono što bi mi najviše falilo u cijeloj našoj priči, falilo bi naše prijateljstvo... Jer on je moj najbolji prijatelj. Uz to što je ljubavnik, moja obitelj, i ne znam što sve ne... Pa zašto je onda čudno da ga ja zauvijek vidim pokraj sebe, ostali mi zajedno ili ne? Zašto bi bilo čudno da kraj ljubavne veze proslavimo zajedničkim odlaskom negdje, kad oboje volimo putovat i svaki slobodan trenutak koji možemo iskoristimo da zbrišemo negdje? Zašto mu ne bih željela najbolje ako jednog dana odluči da bi mogao biti sretniji bez mene? Ok, ne želim biti krivo shvaćena. Kao i svaki par, imamo svoje ups and downs trenutke. Bila bi pogođena, sigurno da bi mi trebalo neko vrijeme... ali sad mi se čini da nakon svega što smo prošli u ovih 5 godina nema toga što mi ne bi mogli nadvladati, pa čak ni prekid. Jel to čudno?

Naravno, to kažem sad. Tko zna... možda se u meni krije luđakinja koja će mu prijetit i bušit mu gume na autu. Provlačit se s njim po sudovima za kojekakve stvari i slično. Nikad ne znaš.

Volim utopijski razmišljati da ćemo ostati zauvijek povezani, na jedan ili drugi način. Kad pogledam u svoju neku ljubavnu prošlost, baš s nikim nisam završila na pas mater.

Jučer nam je bila peta godišnjica veze, i vrtile su mi se po glavi kojekakve misli... kako bi izgledao moj život da se nikada nismo sreli? Da nas ne tako davne 2009. stanoviti Vlado Boban nije upoznao u In Baru (koji je tada još bio kul mjesto za izlazak, tek tolko da se zna)? Pa... nema smisla o tome razmišljati, zar ne?

Romantično volim misliti da je to unaprijed bilo određeno. To se tako moralo dogoditi, kao što će se dogoditi i sve što slijedi - i mi tu ne možemo baš ništa.

Eto... to je u meni potaknuo glupi natpis u novinama. A kasnije i na portalima... par koji je slovio kao idealan, imaju dvoje djece - prekidaju! I ostaju prijatelji... bez sudova, bez ružnih riječi, i kako se čini - bez gorčine. Uljepšali su mi dan... jer je moguće. Jer je očito da ljubav samo mijenja oblik, ali ostaje. I što je tu onda čudno? Molim neka netko objasni ovoj ciničnoj romantičarki. Očito.

Za kraj, zakucaj Chris.

https://www.youtube.com/watch?v=Qtb11P1FWnc

Zabranjeno pričati u liftu

Ja ne poznajem svoje susjede. Iskreno, nemam ni neku želju upoznati ih. Nije pohvalno od mene, ali jedan od razloga zašto volim Zagreb je i taj što se možeš utopiti u masi. I ne moraš nikada ni s kim razgovarati s kime nemaš potrebe. Ipak, ponekad se odam. Provincijalka u meni ne može podnijeti tišinu dok stoji s nepoznatom osobom u liftu i vozi se par katova... ne može. Moram progovoriti, pa makar i o nekoj banalnosti koja se tiče vremena. Doduše, naučila sam se pameti na događaju od prije par mjeseci.

Prije toga moram ipak napisati zašto provincijalka o meni ne miruje. Kad živite u malom mjestu, a prije mog života u Zagrebu, naselje zvano Lički Osik nekako vas oblikuje, obilježi... utisne, štogod. Tamo se svi znaju... Svi znaju sve. Dok hodaš cestom do dućana 'Dobar dan' ćeš reći bar 5 puta. A ako kojim slučajem ne pozdraviš, ili ne uzvratiš pozdrav - pričat će se:
Mara:  vidi one Ivičine male. Digla je nos... Živi sad u Zagrebu, naše joj mjesto nije dovoljno dobro. 
Kata: Ne znam jel diplomirala... priča se da radi na nekoj televizji. Navodno živi s nekim tipom... još se nije udala...
Mara: Nekako mi to čudno za njihovu obitelj...Roditelji su joj fini ljudi. U crkvi svake nedjelje... a mala tako.. što se ne udaje?

Da ne nastavljam... to ide tako. I zna biti zabavno, ali više je naporno.Dok slušam svoje zagrebačke prijateljice koje su cijeli život provele u Zagrebu kako maštaju o bijegu iz grada... životu na selu... kako je tamo mirno i opušteno.. Dosta im je gradske strke. Mislim si... neka hvala. Dobro mi je ovdje.  Sada bar jest... ne kažem da neću nekad poželjeti nešto drugačije, ali zadnjih 10 godina ovo mi odgovara.

To kad nisi dobar sa susjedima ima i svoju cijenu dakako. Nema te tko otključat kad te cura slučajno zaključa i ostavi ključ u bravi s vanjske strane a ti moraš na posao za sat vremena. To sam recimo napravila Adi. Jebi ga, događa se. Srećom imam prijatelje pa su oni uskočili u pomoć i spasili ga.

Vratit ću se sad događaju zbog kojeg više ne pokušavam započeti razgovor s nikim u liftu. Prije nekih 6 mjeseci još sam živjela na Cvjetnom, i svako jutro sam putovala prema Buzinu točno u pola 6. I tako sam skužila da već mjesec dana u isto vrijeme ja i jedna simpatična gospođa apsolutno u isto vrijeme izlazimo iz moje zgrade i idemo u istom smjeru sve do Buzina, samo je ona nastavljala do Gorice. Svaki dan smo se viđale! Sretnem je jedno jutro u liftu, i tako mi počnemo pričati. Dobro, ja počnem pričati jer kako rekoh... ne mogu podnijeti te šutnje u liftu...
Simpa gospođa (SG): Vi niste iz Zagreba, zar ne?
Ja: Kako znate?
SG: Pa pričate s ljudima u liftu... rekla bih da ste Bosanka.
Ja, šokirana.. što me to tako odalo? Uglavnom, priča se nastavila kako smo putovale u istom smjeru... žena je to koja radi u jednoj ambasadi, ima dobar posao, razvedena, živi sa sinom koji je mojih godina i gle slučajnosti - slobodan je i obrazovan. Razočarala se kad je čula da živim s nekim. Divna, pristojna dama... ali ima jedan problem s njom. Ispostavilo se da je teški nacionalist! Bila sam pomalo skeptična kad me pitala jesam li Hrvatica...A negdje od savskog mosta pa do Buzina, ničim izazvana, pričala mi je kako su Srbi krivi za sve loše što se događa u našoj zemlji. Bilo mi je malo neugodno zbog ljudi oko nas... proklinjala sam sama sebe što se nisam mogla suzdržat od obraćanja njoj... brojala sekunde kad ću izaći van i zamoliti šeficu na poslu da mi da neko drugo radno vrijeme jer ne želim više nikada vidjeti tu 'simpatičnu gospođu'. Ali, sama sam si bila kriva.

Možda najsvjetliji trenutak se dogodio kad smo ulazile u bus kod Avenue malla, te se ona posvađala s vozačem busa jer joj nije otvorio druga vrata... i da šta njega briga jel ima ona kartu ili ne, njeno je da plati kaznu ako je uhvati kontrola (ok, tu se slažem s njom). Kad je sjela na mjesto u busu, pogledala me zatim i ustanovila za vozača busa: Sigurno je Srbin! Vidim mu na faci... jer to se navodno može i vidjeti.

Toliko o tome. Iz tog kvarta sam se odselila, iz drugog razloga naravno, ali ovo nije odmoglo. Svečano sam sebi obećala da više nikad, ama baš nikad, neću s nekim počinjati razgovore u liftu.

I nisam, od tad. Ali tu nažalost ne prestaju moje 'drame' sa susjedima. Novi kvart, nove zgode. O tome ipak drugi put...

Zašto se u cajkaške klubove ne može u rolama? Nema znaka zabrane.

Vikendom volim biciklirati. Ili mamurna ležati doma, ali kako starim tu je sve više bicikliranja. Nije sad to neko apstraktno, desetcima kilometarsko bicikliranje... nego, ono. Sluške u uši, bicikl s trešnjicama koji nema brzine, biciklistička staza (koja u Zagrebu zna sasvim misteriozno nestajati na kolnicima) i ja. Opuštajuće.
 Jedna od mojih omiljenih destinacija s biciklom je Jarun.Istina je da u Zagrebu nemam previše izbora. Bundek je premali i prenatrpan, Maksimir isto... uz to, predaleko mi je i ne da mi se probijati kroz centar i more ljudi.

I tako krstareći Jarunom po milijunti put sam razmišljala o pravilima. Što su uopće pravila i zašto ih mi ljudi uopće moramo imati, kad ne postoji gotovo ni jedno koje ne kršimo. Ne kažem da svi krše sva pravila, ali svi mi imamo ona koja rado prekršimo. Jer, eto.. smatramo ih nepotrebnima. Kao što neki smatraju nepotrebnim pravilo da se drže svoje biciklističke strane na stazi.

Zamislim si monopoly bez pravila - kaos. Svijet bez pravila - kaos. Iako se krše. Tako je je valjda jednom  pračovjek (jel to prvo bilo u Bibliji?) rekao... stop. Ok, za životovanje trebamo pravila. Ajmo vozit desnom stranom (pa ni tu nema sloge), ajmo uvesti hranu koja se jede samo za doručak (tko je vidio pahuljice jest za večeru, ili špagete za doručak), ajmo bit u braku samo s jednom osobom... ajmo... dosad ste već skužili poantu. Ipak, uzmite bilo koje uvriježeno pravilo na svijetu... i nađite mi ono koje se ne krši.

Nisam sad neka zagovornica anarhije, ali čini mi se u zadnje vrijeme da to nije idealno rješenje. A nije ni da imam neko pametnije. Samo primjećujem. Kažu, pravila su tu da se krše. Netko bi i to trebao dodati u pravilnike ljudskog ponašanja. Jer kršimo sve, pravila razvrstavanja otpada, prelaska ceste, dijeta, na poslu... 

Ja se pravila većinom držim, ok, znam šibnut preko ceste na mjestu gdje nema zebre...i pravila dijeta kršim uvijek,  ali pokušavam ih se držat. Najviše o pravilima razmišljam tako dok se vozim jarunskom biciklističkom stazom - jer brate mili, tu anarhija vlada. Pa evo.. razmišljam da pošaljem Bandiću prijedlog nekih novih pravila za tu stazu, smatram da su nužna... možda netko prepozna moju bol. Dodat na listu zabranjenog ili na neku tablu koja bi se mogla ugurati između slavnih nam sportaša na Jarunu. Pravila da podsjete na pravila. NA STAZI SE NE SMIJE DOGAĐATI:

1. Parovi koji se rolaju držeći se za ruke, zauzimajući obe trake. Ovi su mi najdraži, imam samo jednu poruku za njih - ljudi, svijet neće misli da se manje volite ako se rolate u jednoj traci, jedno iza drugoga te tako omogućite biciklistima da vas preteknu, i šetačima iz suprotnog smjera da šeću. Ok, imam dvije. Vaša goruća strast i ljubav neće oslabiti ako se tu i tamo odvojite te osušite mokre dlanove.

2. Nešto slično vrijedi i za šetače koji se čoporativno rasporede kao Smogovci. Ljudi, znam da ste ekipa... i da imate puno kul stvari koje si morate reći. Ali, dajte onda na livadu sa strane. Ova staza široka metar i 20 nije baš idealno rješenje.

3. Poznanici koji se sretnu na stazi, i moraju si prepričati sve što se događalo u ovih 10 godina koliko se očito nisu vidjeli. I stoje na stazi i pričaju. Na sredini staze. Dođe mi da im dam 20 kuna i kažem da odu na kavu. Ja častim, samo se maknite.

4. Ljudi koji stazom šeću s puštenim psom s lajne. To ne mora biti problem ako je pas relativno discipliniran, no ako je mali i polulud a uz to suicidalan i bacit će mi se pod kotač, e to može biti problem. Ne nužno moj...

5. Ovo pravilo gore isto vrijedi i za djecu. Šalim se. (šalim li se?)


6. Biciklistički Schumacheri koji pate što nemaju motocikl. Razumijem da je nekima potreba za brzinom poput potrebe za vodom. Ali staza prepuna, pasa, djece, obitelji, parova koji su si dali zavariti ruke, mene s biciklom bez brzina...  nije pravo mjesto. Stvarno nije, hajde - budi onda faca i šprintaj cestom.I pazi, gle kako je Schumi završio.

7. Za kraj - moja omiljena sorta. Jarunuše. Tako ih zovem. Tip-top cure koje u štiklama nabadaju biciklističkom i rolerskom stazom. Šeću one... Pa jebemu sunce. Jesi ikad vidila mene da dolazim recimo u Nec/Ludnicu/Fontanu/iostalacajkaškamjesta s rolama na nogama? Da ulazim u separe s biciklom? Nisi. I nećeš, jer se to ne radi. Ne zato jer sam ljubomorna na tvoj hod u štiklama, nego jer se ne možeš na vrijeme maknuti. A i smetaš parovima koji se drže za ruke. Smetaš i parovima koji se ne drže za ruke.

Jesam nešto zaboravila?  Kaad već spominjem pravila koja se krše, eto... Boženassačuvaj.

Tko hoda u tuđim cipelama... dobije žulj.

Ima jedna stara izreka, ne znam točno čija je. Kaže: Lako je tuđim kurcem po koprivama mlatit. Da oprostite. I je mogu vam reć... svi to volimo raditi. Tko kaže da nikad nije tuđim po koprivi, laže. Ili je papa Franjo.

Kako samo tako svi olako znamo što bi napravili da smo u nečijoj drugoj situaciji... a za sebe imamo hrpu opravdanja. Pričam danas s prijateljicom, žalimo se uvijek na iste stvari. Kaže ona, gdje nać normalnog frajera? Samo čudaci. Kažem ja, kako da se vratim na srednjoškolsku težinu? (56, hvala lijepo). Nikako k toj brojci.

Gledam nju, zgodna je... pametna, zabavna, niš joj ne fali. Pitam se, pa jel to tako teško? Da sam ja ona... drugačije bi to nekako. Šta odeš malo van, upoznaš nekog.. i tako to. Ali ne ide to tako. Kao što ni meni ne ide mršavljenje do ruba anoreksije.A lagano izgleda - nisam sad nešto debela, ali nisam manekenka. Nemoj jesti i vježbaj. To je to. Jednostavno.

Ipak, ona nema dečka a ja nisam mršava.

Kad je riječ o tome - zašto sami sebi ne damo najbolji savjet, čini mi se nekad da postoje 2 vrste ljudi... oni koji uvijek nalaze opravdanja za sebe da im je lakše ostati živjeti u svojoj koži... i oni koji se jednostavno ne vide i misle da su bezgrešni.

Ovih drugi su opasniji. Ti su se po koprivama namlatili, a nekog drugog peče umjesto njih. Sve oni znaju. Reći će ti kako stvari stoje... samo dođi, samo pitaj za savjet. Ma, kvragu, dobit ćeš ga i ako ne tražiš. Jer svijet je onakav kakav ga oni vide. Reći će ti sve o tebi, znaju oni tko si ti. Možda ne vide točno sebe, ali znaju tko si ti. Ako ih prepoznaš, bježi glavom bez obzira!

Živimo u svijetu u kojem su ljudi opterećeni svim i svačim, možda je zato lakše promatrati druge i misliti da kod njih sve izgleda tako lako. To je zapravo i distrakcija od nas samih. Sad sam počela malo filozofirat, pa ću prestati.  Dođoh do zaključka,  svaki put kad se uhvatim da brinem tuđe brige, shvatim da sam sretna jer očito nemam svoje. Ove svoje ću prepustiti ljudima oko mene... tako to ide očito.

Danas je dan sreće. Sretan vam! Nadam se da u realnom svijetu nije određen datumom nego danima.U čijim god cipelama hodali :)

Pogled kroz naočale bez stakala...one hipsterske.

Šalim se, nisam hipster. Prije par godina sam pisala blog, jer mi se činilo da imam dosta toga za reći. Nije to bilo ništa posebno - to je bilo životovanje jedne studentice. Ovih dana sam ponovno dobila tu potrebu. U nekoj drugoj sam fazi, ali i sad imam potrebu nešto za reći. Što? Ne znam točno. Blog će pokazati.

Možda bi najbolje bilo da se onda predstavim?  Gledam malo te kolumne poznate, ljude koji zbilja imaju što za reći i mogu vam reći da mi opako zvuče. Ono, svi redom imaju kul stvari. Jebene rečenice... misli... izreke. Čini mi se da ja nemam ništa tako posebno, ali tko na kraju krajeva ima? Volim si često ponavljati da je sve stvar prezentacije. Bucka si? Predstavi se kao cura s oblinama. Nemaš posao, piskaraš nešto? Predstavi se kao freelancer. Imaš spiku, ne zna nitko što konkretno radiš? Predstavi se kao PR stručnjak. Kako rekoh... sve je stvar prezentacije.

Zašto mi je onda tako teško prezentirati sebe? Da se gledam sa strane rekla bih o sebi da sam provincijalka u velikom gradu. Nije to veliki baš grad, al je najveći kojeg imamo u Lijepoj našoj. Moj dom je Zagreb, i to već nekih 10 godina. To je grad u kojemu sam ja provela najveći dio svog života, zato je jedini dom koji znam. Osim onog u Lici gdje obitava moja obitelj.

Jesam rekla da ne volim pitanja poput: odakle si? E, pa zbilja. To mi je najmrže pitanje kad upoznajem nekoga. Ne volim ih.  Možda zato jer ja nemam taj odgovor. Nikad nisam znala konkretno odgovoriti kad me netko pita odakle sam. Što me to pitaš? Da kažem da sam iz Like gdje sam se s 11 doselila i tamo provela 7 godina svog života? Da kažem da sam iz Bosne gdje sam rođena? Ali, iz kojeg točno bosanskog grada? Zavidoviće gdje sam rođena? Vinište, Žepče gdje smo se selili tijekom rata? Koji grad je moj dom? Svi su, a nije ni jedan. Kad me netko pita odakle sam, kažem Bosanka iz Like, sa adresom u Zagrebu. Više od toga mi se ne da objašnjavat. Na kraju krajeva... nitko nema toliko vremena.

Nije to sad neka nesretna priča, jednostavno je tako. I dobro da je, volim vjerovati da sam iz svega pokupila najbolje. Volim Zagreb, jer je trenutno moj dom. Volim zbrisat i u Liku... pa, jer je sve zeleno. A volim se vratiti i svojoj Bosni, jer drugi je to svijet.

Pa, o čemu će onda biti ovaj blog? Dnevnik neke provincijalke? Dnevnik gradske ženske? Dnevnik užasno cinične face? Dnevnik 'dozlaboga' pametne osobe koja će vam otkriti tajne svemira? Dnevnik osobe koja putuje i otkriva nešto što vam nikad nitko nije otkrio? Dnevnik stručnjaka/stručnjakinje za veze?  Neće ljudi. To sve postoji već.

Ovo će biti misli jedne žene koja je magnet za čudne situacije. Neće se svima svidjeti, i to je u redu. Misli obične cure s pomalo ironičnim komentarima. Misli cure u vezi. Misli koje svi dijelimo. Možete ostati, bilo bi mi drago. Ako vam se ne svidim, to je isto u redu. Imate ove gore navedene blogove :)

Otkud Frida? Frida je moj alter ego već nekih... 5 godina. Pravo ime je Ivana M. Rođena u kolovozu prije 27 godina. Nije da mi se nešto posebno ne sviđa moje ime, ali nekako s epidemijom društvenih mreža i mojom mnogobrojnom obitelji htjela sam jednostavno imati neki nick da me ne pronađu. Jesam rekla da imam veliku obitelj? Imam, ali o tome u nekom drugom postu.

Frida je ostala tu... tako su me počeli zvati i ljudi oko mene. Ivana ili Frida svejedno je, zvati me možete kako hoćete. Ionako te dvije dijele iste misli, koje će prenijeti i na ovaj blog. Ostanite, ili nemojte... kako želite :)