Gwyneth Paltrow i Chris Martin razvode se nakon 10 godina. Ali nije to ono što šokira svijet, nego to što se rastaju kao prijatelji.
Nikad mi nije bila draga ta mršavica, baš nikad. Filmove s njom sam izbjegavala kao dijetalne napitke, poklonike HDZ-a, smaltalkove s ljudim koji previše pričaju i depilaciju nogu električnim čupačem. No, moja doza poštovanja se digla na 100 zadnjih tjedana. Piše na portalima da je par razvod odlučio proslaviti zajedničkim odlaskom na odmor.
Počele su kolati i priče o otvorenom braku, čudi se svijet kako to da ostaju dobri prijatelji. Ja se pitam, tko je ovdje lud? Pa nije li to fantastično? Nije li to zapravo kraj kakav bi svi trebali imati?
Oduvijek sam mislila, i drago mi je što sam to pronašla - bar volim vjerovati, da osoba s kojom jesi prije svega MORA biti tvoj najbolji prijatelj. Ako dijeliš s nekim život, živiš s nekim, skupa ste godinama - on mora biti tvoj prijatelj, mora te poznavati. To je osoba s kojom možeš šutjet. Nije to sad neka pretjerana romantika, ali to mora biti osoba pred kojom ti možeš apsolutno sve.
Nakon što samo čitala o razlazu nekad idealnog para, zamislila sam život u kojemu A. i ja više nismo zajedno. Nisam si mogla pomoć... na kraju krajeva, nikad ne znaš što te čeka. I ono što bi mi najviše falilo u cijeloj našoj priči, falilo bi naše prijateljstvo... Jer on je moj najbolji prijatelj. Uz to što je ljubavnik, moja obitelj, i ne znam što sve ne... Pa zašto je onda čudno da ga ja zauvijek vidim pokraj sebe, ostali mi zajedno ili ne? Zašto bi bilo čudno da kraj ljubavne veze proslavimo zajedničkim odlaskom negdje, kad oboje volimo putovat i svaki slobodan trenutak koji možemo iskoristimo da zbrišemo negdje? Zašto mu ne bih željela najbolje ako jednog dana odluči da bi mogao biti sretniji bez mene? Ok, ne želim biti krivo shvaćena. Kao i svaki par, imamo svoje ups and downs trenutke. Bila bi pogođena, sigurno da bi mi trebalo neko vrijeme... ali sad mi se čini da nakon svega što smo prošli u ovih 5 godina nema toga što mi ne bi mogli nadvladati, pa čak ni prekid. Jel to čudno?
Naravno, to kažem sad. Tko zna... možda se u meni krije luđakinja koja će mu prijetit i bušit mu gume na autu. Provlačit se s njim po sudovima za kojekakve stvari i slično. Nikad ne znaš.
Volim utopijski razmišljati da ćemo ostati zauvijek povezani, na jedan ili drugi način. Kad pogledam u svoju neku ljubavnu prošlost, baš s nikim nisam završila na pas mater.
Jučer nam je bila peta godišnjica veze, i vrtile su mi se po glavi kojekakve misli... kako bi izgledao moj život da se nikada nismo sreli? Da nas ne tako davne 2009. stanoviti Vlado Boban nije upoznao u In Baru (koji je tada još bio kul mjesto za izlazak, tek tolko da se zna)? Pa... nema smisla o tome razmišljati, zar ne?
Romantično volim misliti da je to unaprijed bilo određeno. To se tako moralo dogoditi, kao što će se dogoditi i sve što slijedi - i mi tu ne možemo baš ništa.
Eto... to je u meni potaknuo glupi natpis u novinama. A kasnije i na portalima... par koji je slovio kao idealan, imaju dvoje djece - prekidaju! I ostaju prijatelji... bez sudova, bez ružnih riječi, i kako se čini - bez gorčine. Uljepšali su mi dan... jer je moguće. Jer je očito da ljubav samo mijenja oblik, ali ostaje. I što je tu onda čudno? Molim neka netko objasni ovoj ciničnoj romantičarki. Očito.
Za kraj, zakucaj Chris.
https://www.youtube.com/watch?v=Qtb11P1FWnc
Nema komentara:
Objavi komentar