U vodi do grla

Sranje u našoj regiji. 13 dana je prošlo otkako je Slavonija pod vodom. Istina, sve je bolje i bolje ali dobro nije. Stanje u Bosni me dovodilo do suza, jer slike koje je voda ostavljala za sobom sam već vidjela... prije nekih 20 godina. Bila sam dijete, ali ih se dobro sjećam... uplakani ljudi u skloništima, ne znaju sudbinu svojih domova... ne znaju sudbinu svojih bližnjih. Prije 20 godina dogodila se ljudska nepogoda, prije 13 dana to je bila elementarna. 

Ipak, nešto je drugačije. Voda koja se spustila s nebesa ovih dana je ujedinila regiju... kako i ne bi, ovaj put smo svi imali zajedničkog neprijatelja. Gledajući Hrvatsku, pomoć Slavoniji šalje se iz svih dijelova zemlje. Ljudi iz Istre, Dalmacije, Zagore ... od svugdje nudili su smještaj onima koji su ostali bez domova. Na naš radio zvalo je bezbroj ljudi koji su željeli pomoći na neki način... nikad mi se nije na poslu plakalo toliko koliko prošli tjedan.

Slavni i poznati isto jedva dočekali da se sliknu koji put u humanitarne svrhe, i dobro da jesu. I to je prikupilo para! Crveni križ skupio je do danas par desetaka milijuna kuna... sve to za pomoć Slavoniji. I živjeli su svi sretno do kraja života...

Ali, nisu zapravo. Zar ne? Dolazi ljeto... planiraju se godišnji. Idu novi projekti... slike s TV-a i novina izblijedit će nam za mjesec-dva iz glave. Ljudi koji su ostali u poplavama bez svega tek počinju svoju bitku... počinju iznova. I vrlo vjerojatno će biti zaboravljeni... osim ako to ne dopustimo svi skupa. Pri tom mislim prvenstveno na medije...

Pisalo se koliko su pomagali građani, koliko smo mi dali... koliko smo mi slali. Jel netko zna koliko je dala država? Što oni planiraju? Osim par izlizanih fraza političara, pokojeg posjeta Milanovića Slavoniji u stilu CSI Horatia nekog daljnjeg jasnog plana nema.Bar ga je ne vidim, pa bih voljela da me netko prosvijetli.


Jeste li ikada bili u Kosinju? ( ne nemam poremećaj koncentracije, imam poantu i planiram doć do nje :) ) Divno selo u Lici...Pomalo je ironična činjenica da je baš tamo bila prva tiskara na ovim prostorima, i da je prva hrvatska knjiga tiskana baš tamo.  Zaboravljeno mjesto. Nema puno stanovnika... većina njih je starija. Kosinj se zapravo sastoji od Gornjeg i Donjeg Kosinja koji spaja predivan kameni stari most. Ljudi ne traže tamo previše od života... zdravlje za obitelj, stoku i da tv signal bude korektan. Dalje od toga ne mogu reći, jer kroz Kosinj sam samo prošla pa ne mogu reći da poznajem duboko navike stanovnika.

Kosinjski most

Slike iz Kosinja od prije 4 godina, ipak, svi ste morali vidjeti. 2010. Gornji Kosinj bio je cijeli pod vodom... slike identične onima iz Slavonije danas. Ne znam zašto, ali točno se sjećam reportaže s TV-a. Mlada žena drži dijete od godine dana u ruci i gleda iz čamca u svoju kuću koja samo krovom viri iz vode. I prepoznam je, kao i muškarca koji stoji kraj nje. To je lice cure koja ja išla sa mnom u srednju... Ona se zove Ana a on Milan. Pričaju novinaru da su prošli mjesec uselili u kuću, kupili namještaj... opremili je.( Mladi ljudi u Kosinju???...) i moraju sada ići s bebom jer tu neće moći biti sljedećih nekoliko mjeseci.

I tada se skupljao novac za poplavljene. Mediji su samouvjereno izvještavali kako će sve biti u redu. Poplavljenima će biti pružena pomoć! I znate što? Ne bih se sjetila tih lica Ane i Milana da se ovo sa Slavonijom nije dogodilo. Pa sam odlučila da ih nazovem za radio... da utješe Slavonce. Da mi kažu kako je njima sad ok poslije 4 godine.... i kako će sve biti u redu. Kako li sam se samo prevarila!

Javio mi se Milan... I pitam ga, kako je? Kakvo je sada stanje? Je li sve u redu 4 godine poslije? Odgovore koje sam dobila slomili su mi srce. Milan i Ana žive u kući koja je bila poplavljena... jednostavno zato jer trenutno nemaju gdje drugdje. Pomoć koju su dobili pokrila je na kraju oko 5 posto onoga što su oni izgubili... Skromni Milan, ipak zahvaljuje i na tome što su dobili. Vlagu iz kuće istjerati ne mogu... stvari koje su bile uništene morali su baciti. Kući se prvo dugo nisu bili vraćali. Vlagu još nisu isušili...

Već pomalo uzdrmanog glasa, pitam ja njega jesu li stali na noge? Nisu. I neće još neko vrijeme... na kraju tog cijelog razgovora nisam mogla zadržati suze. Pogodila me zadnja rečenica... rekao je nešto ovakvo:
Mi živimo u nadi... znate što kažu, poslije svake kiše dolaze bolja vremena. Mi ih još čekamo.

Iskreno se nadam da će Milanu napokon doći ta bolja vremena, jer ove 4 godine koje sada iza sebe ima i nisu baš nešto. Kosinj kao da je zaboravljen... Glavnog krivca ja vidim u medijima. S prvim suncem Kosinj više nije bio in... nije ostvarivao dovoljno klikova na portalima. Nije prodavao dovoljno novina... prestali smo inzistirati na odgovorima.

Kao i Milan, i ja se nadam. Nadam se da sa Slavonijom bar neće biti tako. Da ljude koji su izgubili sve nećemo zaboraviti... da posao koji smo započeli sa skupljanjem sredstava nećemo završiti jednom kad procijenimo da hrane, vode, materijala i novca ima dovoljno. Kad počnu godišnji, i kad ponovno glavna vijest bude prepucavanje egoističnog kolumnista i samozvanog spin doktora.

Nadam se da ćemo bar sa Slavonijom obaviti posao do kraja, i ne prestajati izvještavati sve dok zadnja osoba ne dobije svoj dom natrag. Ali ja sam idealist... i očito pod utjecajem post PMS-a.

Neka nam bogovi podare puno sunčanih dana!