Tko to tamo piše?

Svi znaju ovih dana tko je Conchita Kobasa. I trebaju... zvijezda je to Eurosonga. Bradata žena, bivši muškarac... mušarac  koji se fura na ženu, al se ne voli brijati.  Dosad je svatko o njoj izrazio svoje mišljenje. Bilo na kavi u kvartu ili nekim komentarom ispod članka... ili puštanjem brade. 
Conchita je došla na Eurosong poslati poruku. I dovesti elitno europsko natjecanje u Austriju, ali nećemo sad rušiti ideale. Sve to, ona je uspjela. Gillettu je pala prodaja žileta, Europi je pao kamen sa srca jer je još uvijek liberalna, torerancija je pobijedila... ima spasa za ljude.  Ljubav i mir. Ali hejteri hejtaju... i to je dio tolerancije. Slobode govora... kakogod.

Ja nekako ne znam što da mislim o gospon - dami.  Ne moram valjda baš o svemu imati mišljenje... ionako ga previše olako dijelim na svaku temu i osobu. Neki dan sam se zgroženo upitala: jesam li ja hejter? I briznula u plač. Dobro nisam, ali me pogodilo. 90 posto mi ljudi ide nešto na k... pa sam malo googlala pojam riječi hejter. I kaže google da nisam...  a ako to kaže google onda možda nisam.

Negdje sam pročitala komentar da nisi pravi hejter dok ne počneš komentirati članke na portalma. I onda mi je bilo jasno... to je to. Jeste li ikada čitali komentare ispod tekstova? Ja se uvijek pitam, tko to tamo piše? Tko su ti monstrumi? Gotovo da nema članka na našim prostorima ili vijest, bilo kakva... Lijepa, tužna, ružna... sve imaju jednu poveznicu. Imaju bar 3 odvratna komentara ispod s anonimnim imenima. Imena su to poput: đubrivoje, johnson20, hrvatina, ante gotovina, veliki23, nabijemtenapetokraku... itd.

Volim misliti da mogu sve razumjeti, ali ne i to. Što ti to mora doći u glavu da dio svoga dana posvetiš tome da pišeš grozote ispod članaka ili na netu na bilo koju temu. I još se skrivaš. Poštujem one koji pod svojim imenom komentiraju što god im padne na pamet... ne odobravam, ali poštujem. 

Kako je moguće da se ispod vijesti s naslovom 'Pas spasio djevojčici život' razvije rasprava tko su četnici a tko su ustaše? Eto, razvije se. Tražila sam danas lijepe vijesti... bez ružnih komentara. I našla sam ih. Ali na portalima gdje su komentiranja zabranjena. I onda sam se opet pitala... tko to tamo piše? Paranoja me spopala.

Ti ljudi se kreću među nama... ponekad grozote koje napišu ne mogu ni vizualzirat u svojoj glavi i strah me je. Možda sjede do mene u tramvaju. Možda rade sa mnom... možda je to moja doktorica? Žena koja mi daje kruh u Konzumu? Sigurno je jedan od njih i onaj gnjusni ZETovac koji me vozi svako jutro. Ćelav je i namiguje kad ulazim u bus... 100 posto je on napisao ispod Sevkinog članka sa sinom: Aleksandre, mahni mami...

Kako je moguće da u komentarima članaka isplivaju one najbolesnije bolesnoće? Ali, moguće je.Ili su krajnje sjebani u glavu ili su to ljudi koji su vrlo vjerojatno normalni.... i to što se kriju iza nadimka Đubrivoje je vjerojatno njihov ispušni ventil. Nadam se samo da neće popustiti.

Osim tih što pišu bolesnoće, super su mi i oni koji sve živo kritiziraju. Posebno su mi dragi oni što ispod članaka pišu stvari poput: tko čita ovo sranje? kakve ovo bedastoće pišete?
E, to je paradoks. Ne samo da čitaju to što naizgled hejtaju, tipa Stanijinu guzicu, nego se još potrude otvorit nick i to komentirati. Njima jednostavno nema spasa jer su glupi.

Evo sad mene. Google kaže da nisam hetejterica, ali nakon ovog napisanog posta pomalo se osjećam tako. Zato sam odlučila prestati čitati komentare ispod članaka. Hajde, možda ću još uvijek čitati one ispod članaka o Chonchiti. Čujem da su Austrijanci napravili okus Conchite... u kobasi. Doslovno. I kako sad da ne otvorim komentare na tom članku?  Kako? Recite mi.

Ljubav do neba.