Prase u Teheranu

Vjerujem da nikome nije nepoznat izraz: Da guzica vidi puta. Upravo mi je ta misao bila u glavi kad sam se spremala na Ultra festival koji se prošlog vikenda održao u Splitu. Zanimalo me što je to. Jer volim svugdje i promatrat svašta. 

Nisam fan elektronske glazbe, ne znam te kul pokrete pumpanja... i prilično sam sigurna da smiješno izgledam kad pumpam. A znam to, jer sam potpomognuta alkoholom to tu i tamo radila. Dobra stvar je da me gotovo nikad nije briga kako sve to skupa izgleda i nemam problema sa sramoćenjem. Zabavlja me to. Osim komercijale (Guetta, Garrix, Feddy, Afrojack...) koju mi puštamo na radiju, nisam neki pretjerani fan. Ovi pjesmuljci su mi ušli u uho i pašu mi, pa ću se razgibati kad ih čujem. Pojačat ću i radio...Jesam zato prodana duša? Ako pitate moje prijatelje, jesam, ali šta da radim kad mi se to sviđa? Pa sam se prestala opravdavati. Al to je to što se tiče DJ-a. Iskreno, za većinu ne znam ni kako izgledaju.  

Pa otkud onda ja na Ultri? Pa zato jer je to mjesto gdje se moralo biti vikend iza nas. Cili svit je bio u Splitu doslovno. A i mislim si, ako je bilo dovoljno dobro za Rozgu, Šušnjaru i Joleta da dođu, pa što neb ja. Ni oni mi ne izgledaju kao tehnofreakovi.

Što reći o samom festivalu? Svakako nešto što se treba doživjeti! Vikend u Splitu, 100.000 ljudi, ljeto, more i zabava! I kad sve skupa u globalu gledam, tako je i bilo. 

Čitam malo komentare forumaša, ima puno kritika na organizaciju. Iskreno, i sama sam to shvatila ali nije nešto po čemu ću pamtiti Ultra festival. Možda zato što ja uopće nisam loše prošla? Iskreno, biti novinar ima svojih prednosti. Za početak ne moraš ulaziti u gužvu s ostalim smrtnicima, dakako - još da smo prvi dan odmah našli press centar sve bi bilo bolje. Ali nismo... pa smo ušli kao sav puk. Mojih par zamjerki organizaciji, a to su zamjerke i većine: 

1. Premalo ulaza na tu količinu ljudi, kao i izlaza

2. Narukvice za plaćanje nisu radile par sati... 

3. Navodno su wci bili u komi ali taj dio nisam osjetila

4. U jednom trenu se stvarno nije znalo tko pije tko plaća. Na kraju se ispostavilo da je mogao bez ulaznice ući tko je i kad htio. Frendica koja je bila s nama ulazila je svugdje do VIP dijela s nama bez da ju je itko ijednom tražio da pokaže kartu! Dakle, 1000 kn koje se moglo uštedjeti... 

5. Preskupa cuga. I pizza za 200 kn! Ali, navodno je to normalno. 

Tu ću stati s negativnim stvarima jer je upravo nedostatak organizacije doveo do toga da dobijemo i prelude stvari. Za početak, kolegici i meni kad smo tražile press centar naivna hostesa uvalila je i VIP GOLD ulaznice... na koje zapravo uopće nismo imale pravo ali smo ih dobile tek tako. Što je super stvar... Iako nam je sam VIP gold užasno bio dosadan. Hrpa fačica nagurana na jedno mjesto, stoje ko bandere. Od gužve ne vide ni pozornicu ni DJ-je. Tamo smo ostali doslovno 5 minuta i preselili se na tribinu do gdje je bilo bolje. 

Iza press centra otkrili smo sasvim normalnu birtiju gdje je runda za 4 osobe (alkohona) bila 55 kn što je sasvim ok. Ako tu uračunaš i činjenicu da te poslužuje konobar koji je iiiisti Kerum - imaš potpuni doživljaj Splita. 

Dalje, u jednom trenutku smo i svi skupa završili s DJ-ima na pozornici! Dok su nastupali Fedde La Grand i Martin Garrix - bile smo s njima na pozornici. E, taj dio mi se svidio. Nisam to nikad doživjela... ispred tebe masa u dileriju, a ti gledaš doslovno obje strane festivala... Čak mi je pomalo bilo žao što nisam toliko fan. Bilo bi to iskustvo života. Pokušala sam se vizualizirati sa Springsteenom na pozornici. Jaoooo.... to bi bila drama. Ali i mali Martin je bio ok. 

Ultra? Kako da opišem sve to skupa? Na prvi dojam čini ti se da ćeš spolnu bolest pobrati iz samog zraka, ali to je zapravo elektronski Woodstock, samo sa manje zločina. Kažu, palo je 200  dilera... na 100.000? Molim vas. Na jednom mjestu hrpa ljudi željna plesa, zabave i dobrog raspoloženja. Svega toga sve 3 večeri Ultre u Splitu nije manjkalo. Split su preplavili mladi i stari u fluorescentnim bojama i vrućim hlačicama iz cijeloga svijet. Amere smo prepoznavale tako jer su bili nabildani, namirisani i kopije MTV-ovog Jersey Shorea. Brazilcima smo se divili je su stalno mahali zastavama unatoč sramoti sa svjetskog. Poruku su slali: Brazil je tu! Japanci, Koreanci, Španjolci... da sad ne nabrajam sve – vjerujem da je u Splitu bilo više ljudi iz različitih zemalja nego na cijelom svjetskom nogometnom prvenstvu. I svi su tako jebeno ljubazni! 

Čak i dok se tiskaš u stampedu dok ulaziš i gaze te svi, ali se svi i ispričavaju! Osim frajera koji me zašlatao u redu za cugu, pozitiva je sve što će meni ostati u sjećanju...  

Nebo iznad Poljuda osim punog mjeseca i vatrometa, palili i žarili su stvarno najpoznatiji i najplaćeniji svjetski DJ-i.  Veliki tulum koji je trajao 3 dana do ranih jutarnjih sati... ali i duže. Nešto što svakako morate doživjeti bar jednom u životu. Split je tu isto odigrao veliku ulogu, domaćin grad je bio jako ljubazan i ako izuzmemo neke taksiste koji su pokušavali nemilo pljačkati turiste tarifama po kojima su vozili, svi drugi su se trudili da se svaka osoba u Splitu osjeća dobrodošlo. A ako niste tehno freak i partijaner kao ja – bar dođite škicnuti na sve to jednu noć. Maknut ćete sve predrasude o hard core elektronskoj glazbi koje ste imali, a znam da sam ih ja imala dosta. Ostao je samo pozitivan umor i osjećaj nakon dobrog tuluma! Jer to je na kraju Ultra i bila za mene... a mislila sam da ću biti kao prase u Teheranu. Čini se da i u Teheranu ima lokva blata za sreću.

I stvarno moram poradit na tom fist-pumpu. Inače nema smisla.