Zašto se u cajkaške klubove ne može u rolama? Nema znaka zabrane.

Vikendom volim biciklirati. Ili mamurna ležati doma, ali kako starim tu je sve više bicikliranja. Nije sad to neko apstraktno, desetcima kilometarsko bicikliranje... nego, ono. Sluške u uši, bicikl s trešnjicama koji nema brzine, biciklistička staza (koja u Zagrebu zna sasvim misteriozno nestajati na kolnicima) i ja. Opuštajuće.
 Jedna od mojih omiljenih destinacija s biciklom je Jarun.Istina je da u Zagrebu nemam previše izbora. Bundek je premali i prenatrpan, Maksimir isto... uz to, predaleko mi je i ne da mi se probijati kroz centar i more ljudi.

I tako krstareći Jarunom po milijunti put sam razmišljala o pravilima. Što su uopće pravila i zašto ih mi ljudi uopće moramo imati, kad ne postoji gotovo ni jedno koje ne kršimo. Ne kažem da svi krše sva pravila, ali svi mi imamo ona koja rado prekršimo. Jer, eto.. smatramo ih nepotrebnima. Kao što neki smatraju nepotrebnim pravilo da se drže svoje biciklističke strane na stazi.

Zamislim si monopoly bez pravila - kaos. Svijet bez pravila - kaos. Iako se krše. Tako je je valjda jednom  pračovjek (jel to prvo bilo u Bibliji?) rekao... stop. Ok, za životovanje trebamo pravila. Ajmo vozit desnom stranom (pa ni tu nema sloge), ajmo uvesti hranu koja se jede samo za doručak (tko je vidio pahuljice jest za večeru, ili špagete za doručak), ajmo bit u braku samo s jednom osobom... ajmo... dosad ste već skužili poantu. Ipak, uzmite bilo koje uvriježeno pravilo na svijetu... i nađite mi ono koje se ne krši.

Nisam sad neka zagovornica anarhije, ali čini mi se u zadnje vrijeme da to nije idealno rješenje. A nije ni da imam neko pametnije. Samo primjećujem. Kažu, pravila su tu da se krše. Netko bi i to trebao dodati u pravilnike ljudskog ponašanja. Jer kršimo sve, pravila razvrstavanja otpada, prelaska ceste, dijeta, na poslu... 

Ja se pravila većinom držim, ok, znam šibnut preko ceste na mjestu gdje nema zebre...i pravila dijeta kršim uvijek,  ali pokušavam ih se držat. Najviše o pravilima razmišljam tako dok se vozim jarunskom biciklističkom stazom - jer brate mili, tu anarhija vlada. Pa evo.. razmišljam da pošaljem Bandiću prijedlog nekih novih pravila za tu stazu, smatram da su nužna... možda netko prepozna moju bol. Dodat na listu zabranjenog ili na neku tablu koja bi se mogla ugurati između slavnih nam sportaša na Jarunu. Pravila da podsjete na pravila. NA STAZI SE NE SMIJE DOGAĐATI:

1. Parovi koji se rolaju držeći se za ruke, zauzimajući obe trake. Ovi su mi najdraži, imam samo jednu poruku za njih - ljudi, svijet neće misli da se manje volite ako se rolate u jednoj traci, jedno iza drugoga te tako omogućite biciklistima da vas preteknu, i šetačima iz suprotnog smjera da šeću. Ok, imam dvije. Vaša goruća strast i ljubav neće oslabiti ako se tu i tamo odvojite te osušite mokre dlanove.

2. Nešto slično vrijedi i za šetače koji se čoporativno rasporede kao Smogovci. Ljudi, znam da ste ekipa... i da imate puno kul stvari koje si morate reći. Ali, dajte onda na livadu sa strane. Ova staza široka metar i 20 nije baš idealno rješenje.

3. Poznanici koji se sretnu na stazi, i moraju si prepričati sve što se događalo u ovih 10 godina koliko se očito nisu vidjeli. I stoje na stazi i pričaju. Na sredini staze. Dođe mi da im dam 20 kuna i kažem da odu na kavu. Ja častim, samo se maknite.

4. Ljudi koji stazom šeću s puštenim psom s lajne. To ne mora biti problem ako je pas relativno discipliniran, no ako je mali i polulud a uz to suicidalan i bacit će mi se pod kotač, e to može biti problem. Ne nužno moj...

5. Ovo pravilo gore isto vrijedi i za djecu. Šalim se. (šalim li se?)


6. Biciklistički Schumacheri koji pate što nemaju motocikl. Razumijem da je nekima potreba za brzinom poput potrebe za vodom. Ali staza prepuna, pasa, djece, obitelji, parova koji su si dali zavariti ruke, mene s biciklom bez brzina...  nije pravo mjesto. Stvarno nije, hajde - budi onda faca i šprintaj cestom.I pazi, gle kako je Schumi završio.

7. Za kraj - moja omiljena sorta. Jarunuše. Tako ih zovem. Tip-top cure koje u štiklama nabadaju biciklističkom i rolerskom stazom. Šeću one... Pa jebemu sunce. Jesi ikad vidila mene da dolazim recimo u Nec/Ludnicu/Fontanu/iostalacajkaškamjesta s rolama na nogama? Da ulazim u separe s biciklom? Nisi. I nećeš, jer se to ne radi. Ne zato jer sam ljubomorna na tvoj hod u štiklama, nego jer se ne možeš na vrijeme maknuti. A i smetaš parovima koji se drže za ruke. Smetaš i parovima koji se ne drže za ruke.

Jesam nešto zaboravila?  Kaad već spominjem pravila koja se krše, eto... Boženassačuvaj.