Prase u Teheranu

Vjerujem da nikome nije nepoznat izraz: Da guzica vidi puta. Upravo mi je ta misao bila u glavi kad sam se spremala na Ultra festival koji se prošlog vikenda održao u Splitu. Zanimalo me što je to. Jer volim svugdje i promatrat svašta. 

Nisam fan elektronske glazbe, ne znam te kul pokrete pumpanja... i prilično sam sigurna da smiješno izgledam kad pumpam. A znam to, jer sam potpomognuta alkoholom to tu i tamo radila. Dobra stvar je da me gotovo nikad nije briga kako sve to skupa izgleda i nemam problema sa sramoćenjem. Zabavlja me to. Osim komercijale (Guetta, Garrix, Feddy, Afrojack...) koju mi puštamo na radiju, nisam neki pretjerani fan. Ovi pjesmuljci su mi ušli u uho i pašu mi, pa ću se razgibati kad ih čujem. Pojačat ću i radio...Jesam zato prodana duša? Ako pitate moje prijatelje, jesam, ali šta da radim kad mi se to sviđa? Pa sam se prestala opravdavati. Al to je to što se tiče DJ-a. Iskreno, za većinu ne znam ni kako izgledaju.  

Pa otkud onda ja na Ultri? Pa zato jer je to mjesto gdje se moralo biti vikend iza nas. Cili svit je bio u Splitu doslovno. A i mislim si, ako je bilo dovoljno dobro za Rozgu, Šušnjaru i Joleta da dođu, pa što neb ja. Ni oni mi ne izgledaju kao tehnofreakovi.

Što reći o samom festivalu? Svakako nešto što se treba doživjeti! Vikend u Splitu, 100.000 ljudi, ljeto, more i zabava! I kad sve skupa u globalu gledam, tako je i bilo. 

Čitam malo komentare forumaša, ima puno kritika na organizaciju. Iskreno, i sama sam to shvatila ali nije nešto po čemu ću pamtiti Ultra festival. Možda zato što ja uopće nisam loše prošla? Iskreno, biti novinar ima svojih prednosti. Za početak ne moraš ulaziti u gužvu s ostalim smrtnicima, dakako - još da smo prvi dan odmah našli press centar sve bi bilo bolje. Ali nismo... pa smo ušli kao sav puk. Mojih par zamjerki organizaciji, a to su zamjerke i većine: 

1. Premalo ulaza na tu količinu ljudi, kao i izlaza

2. Narukvice za plaćanje nisu radile par sati... 

3. Navodno su wci bili u komi ali taj dio nisam osjetila

4. U jednom trenu se stvarno nije znalo tko pije tko plaća. Na kraju se ispostavilo da je mogao bez ulaznice ući tko je i kad htio. Frendica koja je bila s nama ulazila je svugdje do VIP dijela s nama bez da ju je itko ijednom tražio da pokaže kartu! Dakle, 1000 kn koje se moglo uštedjeti... 

5. Preskupa cuga. I pizza za 200 kn! Ali, navodno je to normalno. 

Tu ću stati s negativnim stvarima jer je upravo nedostatak organizacije doveo do toga da dobijemo i prelude stvari. Za početak, kolegici i meni kad smo tražile press centar naivna hostesa uvalila je i VIP GOLD ulaznice... na koje zapravo uopće nismo imale pravo ali smo ih dobile tek tako. Što je super stvar... Iako nam je sam VIP gold užasno bio dosadan. Hrpa fačica nagurana na jedno mjesto, stoje ko bandere. Od gužve ne vide ni pozornicu ni DJ-je. Tamo smo ostali doslovno 5 minuta i preselili se na tribinu do gdje je bilo bolje. 

Iza press centra otkrili smo sasvim normalnu birtiju gdje je runda za 4 osobe (alkohona) bila 55 kn što je sasvim ok. Ako tu uračunaš i činjenicu da te poslužuje konobar koji je iiiisti Kerum - imaš potpuni doživljaj Splita. 

Dalje, u jednom trenutku smo i svi skupa završili s DJ-ima na pozornici! Dok su nastupali Fedde La Grand i Martin Garrix - bile smo s njima na pozornici. E, taj dio mi se svidio. Nisam to nikad doživjela... ispred tebe masa u dileriju, a ti gledaš doslovno obje strane festivala... Čak mi je pomalo bilo žao što nisam toliko fan. Bilo bi to iskustvo života. Pokušala sam se vizualizirati sa Springsteenom na pozornici. Jaoooo.... to bi bila drama. Ali i mali Martin je bio ok. 

Ultra? Kako da opišem sve to skupa? Na prvi dojam čini ti se da ćeš spolnu bolest pobrati iz samog zraka, ali to je zapravo elektronski Woodstock, samo sa manje zločina. Kažu, palo je 200  dilera... na 100.000? Molim vas. Na jednom mjestu hrpa ljudi željna plesa, zabave i dobrog raspoloženja. Svega toga sve 3 večeri Ultre u Splitu nije manjkalo. Split su preplavili mladi i stari u fluorescentnim bojama i vrućim hlačicama iz cijeloga svijet. Amere smo prepoznavale tako jer su bili nabildani, namirisani i kopije MTV-ovog Jersey Shorea. Brazilcima smo se divili je su stalno mahali zastavama unatoč sramoti sa svjetskog. Poruku su slali: Brazil je tu! Japanci, Koreanci, Španjolci... da sad ne nabrajam sve – vjerujem da je u Splitu bilo više ljudi iz različitih zemalja nego na cijelom svjetskom nogometnom prvenstvu. I svi su tako jebeno ljubazni! 

Čak i dok se tiskaš u stampedu dok ulaziš i gaze te svi, ali se svi i ispričavaju! Osim frajera koji me zašlatao u redu za cugu, pozitiva je sve što će meni ostati u sjećanju...  

Nebo iznad Poljuda osim punog mjeseca i vatrometa, palili i žarili su stvarno najpoznatiji i najplaćeniji svjetski DJ-i.  Veliki tulum koji je trajao 3 dana do ranih jutarnjih sati... ali i duže. Nešto što svakako morate doživjeti bar jednom u životu. Split je tu isto odigrao veliku ulogu, domaćin grad je bio jako ljubazan i ako izuzmemo neke taksiste koji su pokušavali nemilo pljačkati turiste tarifama po kojima su vozili, svi drugi su se trudili da se svaka osoba u Splitu osjeća dobrodošlo. A ako niste tehno freak i partijaner kao ja – bar dođite škicnuti na sve to jednu noć. Maknut ćete sve predrasude o hard core elektronskoj glazbi koje ste imali, a znam da sam ih ja imala dosta. Ostao je samo pozitivan umor i osjećaj nakon dobrog tuluma! Jer to je na kraju Ultra i bila za mene... a mislila sam da ću biti kao prase u Teheranu. Čini se da i u Teheranu ima lokva blata za sreću.

I stvarno moram poradit na tom fist-pumpu. Inače nema smisla. 

Sorry... al netko i to treba reć.

'Znam ja zaš vam mi idemo na živce. Zato jer smo mi mladi a vi niste. Sorry, al netko vam je trebao to reći' - kaže 15 godišnja osoba neodređenog spola u VIP-ovoj reklami za neku tarifu. Za mlade.

Ja zapravo nemam problema s tom reklamom. Da budem preciznija - ne znam što mislim o njoj, ali uvijek je pozorno pogledam. Navodno je uzrujala Stranku umirovljenika pa će tužiti VIP. Ok, za njih jednostavno mislim da imaju previše vremena. Ili stvarno do sad nisu znali da više nisu mladi.  

Ja ne spadam više u mlade. Po statistikama. Jutros dok mi je mama spremala doručak, ta me činjenica pogodila ko zubi Suareza Chiellinijevo rame. U novinama piše kad izračunavaju nezaposlenost mladih, računaju mlade do 25. godine. Ja ću za mjesec dana napuniti 28. Mislim, nemojte me krivo shvatiti...nemam problema ni s tim, a to što mi mama sprema doručak trenutno samo znači da sam na godišnjem i da sam doma u Lici. Spremam ga inače sama, ili mi ga spremi A... Al, to nije poanta.

U novinama piše da je nezaposlenost mladih u RH 51 %, treći smo u Europi.... odmah poslije Grka i Španjolaca. Svaka druga mlada osoba nezaposlena je. Tu su negdje u moru od 354.449 nezaposlenih koliko ih ima u Hrvatskoj trenutno. To je dakle sudbina vjerojatno i moje 7 godina mlađe sestre koja studira. Ona ima 21 godinu, uz bolonju ne može ni početi raditi neki ozbiljniji posao.

 Ja recimo radim od svoje 21 godine uz faks, i mogu sama plaćat svoje račune. Nije me zahvatilo to prokletstvo nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj, i zahvalna sam zbog toga. Zbog toga mi 'mladi' ne idu na živce, ne zavidim im uopće... za sve tarife ovog svijeta na koje oni sad imaju pravo a ja nemam jer više nemam 25 godina. Pitala sam svog starog, jel im zavidi on? Ne zavidi im ni on. Nazvala sam i babu, pitala sam je:

- baba, jel ti idu na živce ovi mladi?
-Koji mladi?- pita baba...
-Ma reko, baba, ovi mladi. Koje vidiš na cesti...
-a što bi mi išli na živce? Neka djece... kad ćeš ti? Vrijeme ti ide... ja sam ih u tvojim godinama već četvero imala.

Prisjeo mi je razgovor. Moja baba je stvarno u mojim godinama imala četvero djece. Nije imala vremena o tome razmišljati je li mlada ili ne. O tarifama da i ne govorim. Moj dida je zaista cijeli život radio u istoj firmi... ali su im isto tako bile nepoznate ove brojke poput 50 posto nezaposlenih mladih... Takva su bila vremena i imali su drugačije probleme.

Moja srednja sestra jučer je imala promociju diplome (previše sestara u priči? 2 ih je). Radi u Gospiću kao pripravnica za 1600 kn. I sretna je... sretna što je i to uspjela dobiti jer velika lista 'mladih' nije. Ponosna obitelj jučer je otišla na promociju... sjedimo tako u dvorani i čekamo da počne i slušam malo ljude oko sebe. Žale se... žale se kako je teško dobiti posao ako nemaš vezu. Pa gledam malo po dvorani...  kao prvo, dvorana je velika, kao što je velika i slika Franje Tuđmana koji visi na zidu i motri sve. Sitničavost u meni je primijetila i da se prvo popunila desna, pa onda lijeva strana dvorane. Zar nitko ne želi sjediti lijevo? Ne u Gospiću, gdje na žalost politika uvelike diktira tko će raditi a tko ne. Možda pretjerujem... To je opet neka sasvim druga priča, ali to je ono što pati mlade u ovom području ako nemaju vezu. Ne samo u Gospiću... u svim manjim mjestima Lijepe nam naše.

I zato ne. Ne idete na živce ni meni, ni većini starijih od mene. Mladi naši, kakva vas budućnost čeka? Završit ćete fakultete, raditi za 1600 kn, mučit se dok tražite veze za posao. Taj posao grdno odrađivati i mooožda moći normalno živjeti. Na kredit. Sorry, al netko vam to treba reći.
Netko nam to treba svima reći.


Uf. Jel ovo preozbiljno za mene? :)  Možda jest. Ali Lika me inspirira :) Otkako sam na GO, pisuckam o svemu i svačemu... ali danas me Vipova reklama preuzela skroz. Ja stvarno volim reklame. Možda sam trebala o nogometu? Drugi put.

U vodi do grla

Sranje u našoj regiji. 13 dana je prošlo otkako je Slavonija pod vodom. Istina, sve je bolje i bolje ali dobro nije. Stanje u Bosni me dovodilo do suza, jer slike koje je voda ostavljala za sobom sam već vidjela... prije nekih 20 godina. Bila sam dijete, ali ih se dobro sjećam... uplakani ljudi u skloništima, ne znaju sudbinu svojih domova... ne znaju sudbinu svojih bližnjih. Prije 20 godina dogodila se ljudska nepogoda, prije 13 dana to je bila elementarna. 

Ipak, nešto je drugačije. Voda koja se spustila s nebesa ovih dana je ujedinila regiju... kako i ne bi, ovaj put smo svi imali zajedničkog neprijatelja. Gledajući Hrvatsku, pomoć Slavoniji šalje se iz svih dijelova zemlje. Ljudi iz Istre, Dalmacije, Zagore ... od svugdje nudili su smještaj onima koji su ostali bez domova. Na naš radio zvalo je bezbroj ljudi koji su željeli pomoći na neki način... nikad mi se nije na poslu plakalo toliko koliko prošli tjedan.

Slavni i poznati isto jedva dočekali da se sliknu koji put u humanitarne svrhe, i dobro da jesu. I to je prikupilo para! Crveni križ skupio je do danas par desetaka milijuna kuna... sve to za pomoć Slavoniji. I živjeli su svi sretno do kraja života...

Ali, nisu zapravo. Zar ne? Dolazi ljeto... planiraju se godišnji. Idu novi projekti... slike s TV-a i novina izblijedit će nam za mjesec-dva iz glave. Ljudi koji su ostali u poplavama bez svega tek počinju svoju bitku... počinju iznova. I vrlo vjerojatno će biti zaboravljeni... osim ako to ne dopustimo svi skupa. Pri tom mislim prvenstveno na medije...

Pisalo se koliko su pomagali građani, koliko smo mi dali... koliko smo mi slali. Jel netko zna koliko je dala država? Što oni planiraju? Osim par izlizanih fraza političara, pokojeg posjeta Milanovića Slavoniji u stilu CSI Horatia nekog daljnjeg jasnog plana nema.Bar ga je ne vidim, pa bih voljela da me netko prosvijetli.


Jeste li ikada bili u Kosinju? ( ne nemam poremećaj koncentracije, imam poantu i planiram doć do nje :) ) Divno selo u Lici...Pomalo je ironična činjenica da je baš tamo bila prva tiskara na ovim prostorima, i da je prva hrvatska knjiga tiskana baš tamo.  Zaboravljeno mjesto. Nema puno stanovnika... većina njih je starija. Kosinj se zapravo sastoji od Gornjeg i Donjeg Kosinja koji spaja predivan kameni stari most. Ljudi ne traže tamo previše od života... zdravlje za obitelj, stoku i da tv signal bude korektan. Dalje od toga ne mogu reći, jer kroz Kosinj sam samo prošla pa ne mogu reći da poznajem duboko navike stanovnika.

Kosinjski most

Slike iz Kosinja od prije 4 godina, ipak, svi ste morali vidjeti. 2010. Gornji Kosinj bio je cijeli pod vodom... slike identične onima iz Slavonije danas. Ne znam zašto, ali točno se sjećam reportaže s TV-a. Mlada žena drži dijete od godine dana u ruci i gleda iz čamca u svoju kuću koja samo krovom viri iz vode. I prepoznam je, kao i muškarca koji stoji kraj nje. To je lice cure koja ja išla sa mnom u srednju... Ona se zove Ana a on Milan. Pričaju novinaru da su prošli mjesec uselili u kuću, kupili namještaj... opremili je.( Mladi ljudi u Kosinju???...) i moraju sada ići s bebom jer tu neće moći biti sljedećih nekoliko mjeseci.

I tada se skupljao novac za poplavljene. Mediji su samouvjereno izvještavali kako će sve biti u redu. Poplavljenima će biti pružena pomoć! I znate što? Ne bih se sjetila tih lica Ane i Milana da se ovo sa Slavonijom nije dogodilo. Pa sam odlučila da ih nazovem za radio... da utješe Slavonce. Da mi kažu kako je njima sad ok poslije 4 godine.... i kako će sve biti u redu. Kako li sam se samo prevarila!

Javio mi se Milan... I pitam ga, kako je? Kakvo je sada stanje? Je li sve u redu 4 godine poslije? Odgovore koje sam dobila slomili su mi srce. Milan i Ana žive u kući koja je bila poplavljena... jednostavno zato jer trenutno nemaju gdje drugdje. Pomoć koju su dobili pokrila je na kraju oko 5 posto onoga što su oni izgubili... Skromni Milan, ipak zahvaljuje i na tome što su dobili. Vlagu iz kuće istjerati ne mogu... stvari koje su bile uništene morali su baciti. Kući se prvo dugo nisu bili vraćali. Vlagu još nisu isušili...

Već pomalo uzdrmanog glasa, pitam ja njega jesu li stali na noge? Nisu. I neće još neko vrijeme... na kraju tog cijelog razgovora nisam mogla zadržati suze. Pogodila me zadnja rečenica... rekao je nešto ovakvo:
Mi živimo u nadi... znate što kažu, poslije svake kiše dolaze bolja vremena. Mi ih još čekamo.

Iskreno se nadam da će Milanu napokon doći ta bolja vremena, jer ove 4 godine koje sada iza sebe ima i nisu baš nešto. Kosinj kao da je zaboravljen... Glavnog krivca ja vidim u medijima. S prvim suncem Kosinj više nije bio in... nije ostvarivao dovoljno klikova na portalima. Nije prodavao dovoljno novina... prestali smo inzistirati na odgovorima.

Kao i Milan, i ja se nadam. Nadam se da sa Slavonijom bar neće biti tako. Da ljude koji su izgubili sve nećemo zaboraviti... da posao koji smo započeli sa skupljanjem sredstava nećemo završiti jednom kad procijenimo da hrane, vode, materijala i novca ima dovoljno. Kad počnu godišnji, i kad ponovno glavna vijest bude prepucavanje egoističnog kolumnista i samozvanog spin doktora.

Nadam se da ćemo bar sa Slavonijom obaviti posao do kraja, i ne prestajati izvještavati sve dok zadnja osoba ne dobije svoj dom natrag. Ali ja sam idealist... i očito pod utjecajem post PMS-a.

Neka nam bogovi podare puno sunčanih dana!

Tko to tamo piše?

Svi znaju ovih dana tko je Conchita Kobasa. I trebaju... zvijezda je to Eurosonga. Bradata žena, bivši muškarac... mušarac  koji se fura na ženu, al se ne voli brijati.  Dosad je svatko o njoj izrazio svoje mišljenje. Bilo na kavi u kvartu ili nekim komentarom ispod članka... ili puštanjem brade. 
Conchita je došla na Eurosong poslati poruku. I dovesti elitno europsko natjecanje u Austriju, ali nećemo sad rušiti ideale. Sve to, ona je uspjela. Gillettu je pala prodaja žileta, Europi je pao kamen sa srca jer je još uvijek liberalna, torerancija je pobijedila... ima spasa za ljude.  Ljubav i mir. Ali hejteri hejtaju... i to je dio tolerancije. Slobode govora... kakogod.

Ja nekako ne znam što da mislim o gospon - dami.  Ne moram valjda baš o svemu imati mišljenje... ionako ga previše olako dijelim na svaku temu i osobu. Neki dan sam se zgroženo upitala: jesam li ja hejter? I briznula u plač. Dobro nisam, ali me pogodilo. 90 posto mi ljudi ide nešto na k... pa sam malo googlala pojam riječi hejter. I kaže google da nisam...  a ako to kaže google onda možda nisam.

Negdje sam pročitala komentar da nisi pravi hejter dok ne počneš komentirati članke na portalma. I onda mi je bilo jasno... to je to. Jeste li ikada čitali komentare ispod tekstova? Ja se uvijek pitam, tko to tamo piše? Tko su ti monstrumi? Gotovo da nema članka na našim prostorima ili vijest, bilo kakva... Lijepa, tužna, ružna... sve imaju jednu poveznicu. Imaju bar 3 odvratna komentara ispod s anonimnim imenima. Imena su to poput: đubrivoje, johnson20, hrvatina, ante gotovina, veliki23, nabijemtenapetokraku... itd.

Volim misliti da mogu sve razumjeti, ali ne i to. Što ti to mora doći u glavu da dio svoga dana posvetiš tome da pišeš grozote ispod članaka ili na netu na bilo koju temu. I još se skrivaš. Poštujem one koji pod svojim imenom komentiraju što god im padne na pamet... ne odobravam, ali poštujem. 

Kako je moguće da se ispod vijesti s naslovom 'Pas spasio djevojčici život' razvije rasprava tko su četnici a tko su ustaše? Eto, razvije se. Tražila sam danas lijepe vijesti... bez ružnih komentara. I našla sam ih. Ali na portalima gdje su komentiranja zabranjena. I onda sam se opet pitala... tko to tamo piše? Paranoja me spopala.

Ti ljudi se kreću među nama... ponekad grozote koje napišu ne mogu ni vizualzirat u svojoj glavi i strah me je. Možda sjede do mene u tramvaju. Možda rade sa mnom... možda je to moja doktorica? Žena koja mi daje kruh u Konzumu? Sigurno je jedan od njih i onaj gnjusni ZETovac koji me vozi svako jutro. Ćelav je i namiguje kad ulazim u bus... 100 posto je on napisao ispod Sevkinog članka sa sinom: Aleksandre, mahni mami...

Kako je moguće da u komentarima članaka isplivaju one najbolesnije bolesnoće? Ali, moguće je.Ili su krajnje sjebani u glavu ili su to ljudi koji su vrlo vjerojatno normalni.... i to što se kriju iza nadimka Đubrivoje je vjerojatno njihov ispušni ventil. Nadam se samo da neće popustiti.

Osim tih što pišu bolesnoće, super su mi i oni koji sve živo kritiziraju. Posebno su mi dragi oni što ispod članaka pišu stvari poput: tko čita ovo sranje? kakve ovo bedastoće pišete?
E, to je paradoks. Ne samo da čitaju to što naizgled hejtaju, tipa Stanijinu guzicu, nego se još potrude otvorit nick i to komentirati. Njima jednostavno nema spasa jer su glupi.

Evo sad mene. Google kaže da nisam hetejterica, ali nakon ovog napisanog posta pomalo se osjećam tako. Zato sam odlučila prestati čitati komentare ispod članaka. Hajde, možda ću još uvijek čitati one ispod članaka o Chonchiti. Čujem da su Austrijanci napravili okus Conchite... u kobasi. Doslovno. I kako sad da ne otvorim komentare na tom članku?  Kako? Recite mi.

Ljubav do neba.

Čemu se to svijet čudi?

Gwyneth Paltrow i Chris Martin razvode se nakon 10 godina. Ali nije to ono što šokira svijet, nego to što se rastaju kao prijatelji.

Nikad mi nije bila draga ta mršavica, baš nikad. Filmove s njom sam izbjegavala kao dijetalne napitke, poklonike HDZ-a, smaltalkove s ljudim koji previše pričaju i depilaciju nogu električnim čupačem. No, moja doza poštovanja se digla na 100 zadnjih tjedana. Piše na portalima da je par razvod odlučio proslaviti zajedničkim odlaskom na odmor.

Počele su kolati i priče o otvorenom braku, čudi se svijet kako to da ostaju dobri prijatelji. Ja se pitam, tko je ovdje lud? Pa nije li to fantastično? Nije li to zapravo kraj kakav bi svi trebali imati?

Oduvijek sam mislila, i drago mi je što sam to pronašla - bar volim vjerovati, da osoba s kojom jesi prije svega MORA biti tvoj najbolji prijatelj. Ako dijeliš s nekim život, živiš s nekim, skupa ste godinama - on mora biti tvoj prijatelj, mora te poznavati. To je osoba s kojom možeš šutjet. Nije to sad neka pretjerana romantika, ali to mora biti osoba pred kojom ti možeš apsolutno sve.

Nakon što samo čitala o razlazu nekad idealnog para, zamislila sam život u kojemu A. i ja više nismo zajedno. Nisam si mogla pomoć... na kraju krajeva, nikad ne znaš što te čeka. I ono što bi mi najviše falilo u cijeloj našoj priči, falilo bi naše prijateljstvo... Jer on je moj najbolji prijatelj. Uz to što je ljubavnik, moja obitelj, i ne znam što sve ne... Pa zašto je onda čudno da ga ja zauvijek vidim pokraj sebe, ostali mi zajedno ili ne? Zašto bi bilo čudno da kraj ljubavne veze proslavimo zajedničkim odlaskom negdje, kad oboje volimo putovat i svaki slobodan trenutak koji možemo iskoristimo da zbrišemo negdje? Zašto mu ne bih željela najbolje ako jednog dana odluči da bi mogao biti sretniji bez mene? Ok, ne želim biti krivo shvaćena. Kao i svaki par, imamo svoje ups and downs trenutke. Bila bi pogođena, sigurno da bi mi trebalo neko vrijeme... ali sad mi se čini da nakon svega što smo prošli u ovih 5 godina nema toga što mi ne bi mogli nadvladati, pa čak ni prekid. Jel to čudno?

Naravno, to kažem sad. Tko zna... možda se u meni krije luđakinja koja će mu prijetit i bušit mu gume na autu. Provlačit se s njim po sudovima za kojekakve stvari i slično. Nikad ne znaš.

Volim utopijski razmišljati da ćemo ostati zauvijek povezani, na jedan ili drugi način. Kad pogledam u svoju neku ljubavnu prošlost, baš s nikim nisam završila na pas mater.

Jučer nam je bila peta godišnjica veze, i vrtile su mi se po glavi kojekakve misli... kako bi izgledao moj život da se nikada nismo sreli? Da nas ne tako davne 2009. stanoviti Vlado Boban nije upoznao u In Baru (koji je tada još bio kul mjesto za izlazak, tek tolko da se zna)? Pa... nema smisla o tome razmišljati, zar ne?

Romantično volim misliti da je to unaprijed bilo određeno. To se tako moralo dogoditi, kao što će se dogoditi i sve što slijedi - i mi tu ne možemo baš ništa.

Eto... to je u meni potaknuo glupi natpis u novinama. A kasnije i na portalima... par koji je slovio kao idealan, imaju dvoje djece - prekidaju! I ostaju prijatelji... bez sudova, bez ružnih riječi, i kako se čini - bez gorčine. Uljepšali su mi dan... jer je moguće. Jer je očito da ljubav samo mijenja oblik, ali ostaje. I što je tu onda čudno? Molim neka netko objasni ovoj ciničnoj romantičarki. Očito.

Za kraj, zakucaj Chris.

https://www.youtube.com/watch?v=Qtb11P1FWnc

Zabranjeno pričati u liftu

Ja ne poznajem svoje susjede. Iskreno, nemam ni neku želju upoznati ih. Nije pohvalno od mene, ali jedan od razloga zašto volim Zagreb je i taj što se možeš utopiti u masi. I ne moraš nikada ni s kim razgovarati s kime nemaš potrebe. Ipak, ponekad se odam. Provincijalka u meni ne može podnijeti tišinu dok stoji s nepoznatom osobom u liftu i vozi se par katova... ne može. Moram progovoriti, pa makar i o nekoj banalnosti koja se tiče vremena. Doduše, naučila sam se pameti na događaju od prije par mjeseci.

Prije toga moram ipak napisati zašto provincijalka o meni ne miruje. Kad živite u malom mjestu, a prije mog života u Zagrebu, naselje zvano Lički Osik nekako vas oblikuje, obilježi... utisne, štogod. Tamo se svi znaju... Svi znaju sve. Dok hodaš cestom do dućana 'Dobar dan' ćeš reći bar 5 puta. A ako kojim slučajem ne pozdraviš, ili ne uzvratiš pozdrav - pričat će se:
Mara:  vidi one Ivičine male. Digla je nos... Živi sad u Zagrebu, naše joj mjesto nije dovoljno dobro. 
Kata: Ne znam jel diplomirala... priča se da radi na nekoj televizji. Navodno živi s nekim tipom... još se nije udala...
Mara: Nekako mi to čudno za njihovu obitelj...Roditelji su joj fini ljudi. U crkvi svake nedjelje... a mala tako.. što se ne udaje?

Da ne nastavljam... to ide tako. I zna biti zabavno, ali više je naporno.Dok slušam svoje zagrebačke prijateljice koje su cijeli život provele u Zagrebu kako maštaju o bijegu iz grada... životu na selu... kako je tamo mirno i opušteno.. Dosta im je gradske strke. Mislim si... neka hvala. Dobro mi je ovdje.  Sada bar jest... ne kažem da neću nekad poželjeti nešto drugačije, ali zadnjih 10 godina ovo mi odgovara.

To kad nisi dobar sa susjedima ima i svoju cijenu dakako. Nema te tko otključat kad te cura slučajno zaključa i ostavi ključ u bravi s vanjske strane a ti moraš na posao za sat vremena. To sam recimo napravila Adi. Jebi ga, događa se. Srećom imam prijatelje pa su oni uskočili u pomoć i spasili ga.

Vratit ću se sad događaju zbog kojeg više ne pokušavam započeti razgovor s nikim u liftu. Prije nekih 6 mjeseci još sam živjela na Cvjetnom, i svako jutro sam putovala prema Buzinu točno u pola 6. I tako sam skužila da već mjesec dana u isto vrijeme ja i jedna simpatična gospođa apsolutno u isto vrijeme izlazimo iz moje zgrade i idemo u istom smjeru sve do Buzina, samo je ona nastavljala do Gorice. Svaki dan smo se viđale! Sretnem je jedno jutro u liftu, i tako mi počnemo pričati. Dobro, ja počnem pričati jer kako rekoh... ne mogu podnijeti te šutnje u liftu...
Simpa gospođa (SG): Vi niste iz Zagreba, zar ne?
Ja: Kako znate?
SG: Pa pričate s ljudima u liftu... rekla bih da ste Bosanka.
Ja, šokirana.. što me to tako odalo? Uglavnom, priča se nastavila kako smo putovale u istom smjeru... žena je to koja radi u jednoj ambasadi, ima dobar posao, razvedena, živi sa sinom koji je mojih godina i gle slučajnosti - slobodan je i obrazovan. Razočarala se kad je čula da živim s nekim. Divna, pristojna dama... ali ima jedan problem s njom. Ispostavilo se da je teški nacionalist! Bila sam pomalo skeptična kad me pitala jesam li Hrvatica...A negdje od savskog mosta pa do Buzina, ničim izazvana, pričala mi je kako su Srbi krivi za sve loše što se događa u našoj zemlji. Bilo mi je malo neugodno zbog ljudi oko nas... proklinjala sam sama sebe što se nisam mogla suzdržat od obraćanja njoj... brojala sekunde kad ću izaći van i zamoliti šeficu na poslu da mi da neko drugo radno vrijeme jer ne želim više nikada vidjeti tu 'simpatičnu gospođu'. Ali, sama sam si bila kriva.

Možda najsvjetliji trenutak se dogodio kad smo ulazile u bus kod Avenue malla, te se ona posvađala s vozačem busa jer joj nije otvorio druga vrata... i da šta njega briga jel ima ona kartu ili ne, njeno je da plati kaznu ako je uhvati kontrola (ok, tu se slažem s njom). Kad je sjela na mjesto u busu, pogledala me zatim i ustanovila za vozača busa: Sigurno je Srbin! Vidim mu na faci... jer to se navodno može i vidjeti.

Toliko o tome. Iz tog kvarta sam se odselila, iz drugog razloga naravno, ali ovo nije odmoglo. Svečano sam sebi obećala da više nikad, ama baš nikad, neću s nekim počinjati razgovore u liftu.

I nisam, od tad. Ali tu nažalost ne prestaju moje 'drame' sa susjedima. Novi kvart, nove zgode. O tome ipak drugi put...

Zašto se u cajkaške klubove ne može u rolama? Nema znaka zabrane.

Vikendom volim biciklirati. Ili mamurna ležati doma, ali kako starim tu je sve više bicikliranja. Nije sad to neko apstraktno, desetcima kilometarsko bicikliranje... nego, ono. Sluške u uši, bicikl s trešnjicama koji nema brzine, biciklistička staza (koja u Zagrebu zna sasvim misteriozno nestajati na kolnicima) i ja. Opuštajuće.
 Jedna od mojih omiljenih destinacija s biciklom je Jarun.Istina je da u Zagrebu nemam previše izbora. Bundek je premali i prenatrpan, Maksimir isto... uz to, predaleko mi je i ne da mi se probijati kroz centar i more ljudi.

I tako krstareći Jarunom po milijunti put sam razmišljala o pravilima. Što su uopće pravila i zašto ih mi ljudi uopće moramo imati, kad ne postoji gotovo ni jedno koje ne kršimo. Ne kažem da svi krše sva pravila, ali svi mi imamo ona koja rado prekršimo. Jer, eto.. smatramo ih nepotrebnima. Kao što neki smatraju nepotrebnim pravilo da se drže svoje biciklističke strane na stazi.

Zamislim si monopoly bez pravila - kaos. Svijet bez pravila - kaos. Iako se krše. Tako je je valjda jednom  pračovjek (jel to prvo bilo u Bibliji?) rekao... stop. Ok, za životovanje trebamo pravila. Ajmo vozit desnom stranom (pa ni tu nema sloge), ajmo uvesti hranu koja se jede samo za doručak (tko je vidio pahuljice jest za večeru, ili špagete za doručak), ajmo bit u braku samo s jednom osobom... ajmo... dosad ste već skužili poantu. Ipak, uzmite bilo koje uvriježeno pravilo na svijetu... i nađite mi ono koje se ne krši.

Nisam sad neka zagovornica anarhije, ali čini mi se u zadnje vrijeme da to nije idealno rješenje. A nije ni da imam neko pametnije. Samo primjećujem. Kažu, pravila su tu da se krše. Netko bi i to trebao dodati u pravilnike ljudskog ponašanja. Jer kršimo sve, pravila razvrstavanja otpada, prelaska ceste, dijeta, na poslu... 

Ja se pravila većinom držim, ok, znam šibnut preko ceste na mjestu gdje nema zebre...i pravila dijeta kršim uvijek,  ali pokušavam ih se držat. Najviše o pravilima razmišljam tako dok se vozim jarunskom biciklističkom stazom - jer brate mili, tu anarhija vlada. Pa evo.. razmišljam da pošaljem Bandiću prijedlog nekih novih pravila za tu stazu, smatram da su nužna... možda netko prepozna moju bol. Dodat na listu zabranjenog ili na neku tablu koja bi se mogla ugurati između slavnih nam sportaša na Jarunu. Pravila da podsjete na pravila. NA STAZI SE NE SMIJE DOGAĐATI:

1. Parovi koji se rolaju držeći se za ruke, zauzimajući obe trake. Ovi su mi najdraži, imam samo jednu poruku za njih - ljudi, svijet neće misli da se manje volite ako se rolate u jednoj traci, jedno iza drugoga te tako omogućite biciklistima da vas preteknu, i šetačima iz suprotnog smjera da šeću. Ok, imam dvije. Vaša goruća strast i ljubav neće oslabiti ako se tu i tamo odvojite te osušite mokre dlanove.

2. Nešto slično vrijedi i za šetače koji se čoporativno rasporede kao Smogovci. Ljudi, znam da ste ekipa... i da imate puno kul stvari koje si morate reći. Ali, dajte onda na livadu sa strane. Ova staza široka metar i 20 nije baš idealno rješenje.

3. Poznanici koji se sretnu na stazi, i moraju si prepričati sve što se događalo u ovih 10 godina koliko se očito nisu vidjeli. I stoje na stazi i pričaju. Na sredini staze. Dođe mi da im dam 20 kuna i kažem da odu na kavu. Ja častim, samo se maknite.

4. Ljudi koji stazom šeću s puštenim psom s lajne. To ne mora biti problem ako je pas relativno discipliniran, no ako je mali i polulud a uz to suicidalan i bacit će mi se pod kotač, e to može biti problem. Ne nužno moj...

5. Ovo pravilo gore isto vrijedi i za djecu. Šalim se. (šalim li se?)


6. Biciklistički Schumacheri koji pate što nemaju motocikl. Razumijem da je nekima potreba za brzinom poput potrebe za vodom. Ali staza prepuna, pasa, djece, obitelji, parova koji su si dali zavariti ruke, mene s biciklom bez brzina...  nije pravo mjesto. Stvarno nije, hajde - budi onda faca i šprintaj cestom.I pazi, gle kako je Schumi završio.

7. Za kraj - moja omiljena sorta. Jarunuše. Tako ih zovem. Tip-top cure koje u štiklama nabadaju biciklističkom i rolerskom stazom. Šeću one... Pa jebemu sunce. Jesi ikad vidila mene da dolazim recimo u Nec/Ludnicu/Fontanu/iostalacajkaškamjesta s rolama na nogama? Da ulazim u separe s biciklom? Nisi. I nećeš, jer se to ne radi. Ne zato jer sam ljubomorna na tvoj hod u štiklama, nego jer se ne možeš na vrijeme maknuti. A i smetaš parovima koji se drže za ruke. Smetaš i parovima koji se ne drže za ruke.

Jesam nešto zaboravila?  Kaad već spominjem pravila koja se krše, eto... Boženassačuvaj.