Ljudi koji čine trećinu našeg života

Neki dan sam razmišljala o svom poslu. Kraj godišnjih i tako... Imam tu sreću da radim ono što volim. Osobno ne vjerujem da postoji ijedno radno mjesto bez onog nečeg što te ponekad smeta. Postoji. Ali naučiš, preživiš i ideš dalje. I nastaviš voljeti svoj posao. Ako ga voliš. Ako ga ne voliš... nađeš drugi posao.

Ono što svakako treba prestati raditi je shvaćati sve osobno. U tom pogledu svaki dan sve više napredujem. Nije uvijek lako. Negdje sam pročitala da gotovo nikad nikome nije problem sam posao kao posao, većini ljudi u firmama smetaju međuljudski odnosi. Pa kako i ne bi? Pa to su ljudi s kojima provodiš 8 sati dnevno, bar 40 tjedno... više ih viđaš od svoje obitelji. Kako te onda ne bi pogađala loša atmosfera na poslu? Ponekad se to toliko otme kontroli da se naziva i mobbingom.  I treba, psihička maltretiranja na poslu nisu prihvatljiva. Nitko nikad ne bi smio liječiti svoj ego ili nesposobnost na ljudima s kojima radi.

Mnogi smatraju da je mobbing neki izmišljeni trend... da šta je to? Pa toga nikad prije nije bilo. Možda i nije, ali nikad prije nije ni bilo toliko uredskih poslova kao danas. Informacijsko doba stvorilo je tisuće radnih mjesta za koje moja baba sigurno nikad nije čula. Kao ni za mobbing. U bivšoj firmi jedna od direktorica je dobila otkaz nakon što je cijeli odjel potpisao peticiju da više ne mogu trpjeti psihičko maltretiranje. Osim tog slučaja... malo za koji znam...hrpa ljudi ni ne zna da je mobingizirana, a druga polovica je jednostavno boji prijaviti to jer trebaju posao i trpe i šute.

Ako izuzmemo mobbing kao krajnost, postoje tu i blaže varijacije. O tome pričaš s frendovima na kavi. Ono što sam ja primijetila u razgovoru s prijateljima, slušateljima, i ljudima općenito o tome što ih frustrira na poslu, su specifične vrste ljudi... rijetko posao kao takav. Kad tad ćete naletjeti na njih... kakav god posao radili. I nekako se uvijek ponavljaju... Pa krenimo s tim tipovima koje možemo sresti na poslu, ne znam hoćete se složiti... prikupila sam ih što iz iskustva, što iz razgovora s raznim ljudima...ali komično-iritirajući su:

1. Emotivni vampiri - ili jednostavno iscrpljivači. Ljudi koji jednostavno toliko zrače negativnom energijom da ti ubiju volju za životom. Bye bye kreativnosti u takvom okruženju. Nemaš volje ikad se više nasmijati. Ako ste čitali Harryja Pottera, najbolji opis takvih je - dementori.

2. Žrtve - Ljudi koji zapravo rade vrlo malo, ali idu valjda od osobe do osobe i žale se kako strašno puno rade. Da nitko drugi osim njih ne radi tako kao oni... žrtve jadne. Svi su lijenčine osim njih. Firma bi stala da njih nema. Takvim ljudima uvijek imam potrebu reći, daj se preboli... svijet ne bi stao da nema tebe, mene...Billa Gatesa ili bilo koga drugog. Svi smo zamjenjivi. Tužno ali istinito. Doduše, ako razglasiš da puno radiš - ljudi i povjeruju u to. Većina njih.

3. Uvaljivači i lijenčine. Njima sam se uvijek divila. Nekako uvijek opstaju u firmama, a ne rade puno. Štoviše... skužila sam da su to često i ljudi s višim nekim radnim mjestima. Kod njih mi je fascinantno to što nekako uspiju uvijek posao koji treba napraviti uvaliti nekom drugom. Nikad za ništa nisu krivi... jer nikad ništa zapravo ne rade oni... Kako? Magija.

4. Tračare. Njima je najveće uzbuđenje doći na posao i pobrati svježe tračeve. Duuugo piju svoje kavice. Znaju apsolutno sve o svima, a sami su bezgrešni.  Babe tračare mogu biti i opasne. Naime, potkrade se i pokoja laž. Oni prezentiraju stvari kako ih oni doživljavaju... a znaju najbolje. Jer tako to jest. Znaju apsolutne istine. A to što ponekad usput i izmisle.... to je vjerojatno tako bilo. Obično nemaju neke privatne živote, ni puno prijatelja... zato im je najbolje na poslu naći isto takvog tračerskog parazita... i scenariji se mogu početi redati... i teorije zavjere. Moja prijateljica iz djetinjstva dala je otkaz na prošlom poslu upravo zbog ovoga... zaključila je da nema tih para zbog kojih bi mogla trpjeti takvu atmosferu.
E... je si vidjela ovu? Šta planira ova? Bože... takva doć na posao? S kim je on...? Priča se da vara ženu... Svakom su loncu poklopac. Negdje pred kraj dana možda se i uhvate posla pa pošalju kakav mail. I to mail o tome što su čule o Višnji iz knjigovodstva.

5. Uredski seksualni manijaci - u bivšoj firmi postojao je ljigavac kojeg nisam voljela sresti na hodniku. Obavezno bi se uvaljivao s najjeftinijim mogućim frazama (tipa, podsjećaš me na botičelijevu veneru???) ... i sve to na najogavniji način. Nisam bila jedina, njemu je bilo bitno da je žensko.  U serijama je to uvijek smiješno i simpatično. Ovdje nije bilo... Bilo je jezivo i neugodno. Čovjek zbog kojeg nisi volio ostajati dokasno na poslu... nikad ne znaš otkud će ispasti, a ko za vraga - vozio je kombi.

6. Gospodin ili gospođa Sveznalica. E ti ti brate sve znaju, od kvantne fizike pa do tajlandske pedikure. Vole dat savjet o svemu što radiš... jer, sve su oni doživjeli. Sve bolesti imali. Sva vremenska razdoblja proživjeli. Mudrost im pršti iz očiju... i nedo bog da ih išta pitaš... pripremi se na sagu od jedno 3-4 sata. Takve čak i babe tračare izbjegavaju. 

7. Oni kojima sve ide na živce. Bojim se ponekad da sam ja u ovoj skupini... ali ostat ću živjeti u nadi da nisam. Ova ekipa se sarkazmom brani od svijeta...Nekad i sa svojom ogorčenošću pretjeraju.

8. Ulizica - moram li išta pisati o ovoj kategoriji? Možda ih ne primijetite na prvu jer od njih samo vidite noge koje vire šefu iz guzice. Ono što je meni poražavajuće u cijeloj priči je to da njihov sistem zapravo pali. Očito je da svima paše pažnja, pa čak i ona lažna. Prijateljica mi se baš požalila da je u njenoj firmi to jedini put ka uspjehu. Pa ko ima želudac...

9. Mame izvlakuše - One su ispunile svoj razlog postojanja na ovoj kugli zemaljskoj. Rodile su... i odmah, naravski, vrijede više od nerotkinja koje su život podredile zabavi, seksu, izlascima i drozi. Mame izvlakuše se razlikuju od normalnih majki po tome jer ne prestaju pričati o djeci i smatraju da zato što imaju djecu im se automatski mora olakšati na poslu. Nikad ih ne prestaju koristiti kao ispriku zašto baš ne mogu raditi neke smjene, baš ni jedan blagdan, vikend... i sl.  Nemojte me krivo shvatiti, naravno da radnim majkama nije lako. Imaju puno više obaveza od mene... I divim im se!

Kao majke kojima se divim morala bih izdvojiti 2 kolegice... jedna je s bivšeg posla, samohrana majka koja nikad nije dana bolovanja uzela zbog male u 4 godine! Apsolutno je nikad nisam čula da kaže da ne može raditi neki dan zbog klinke... ili moja sadašnja kolegica koja se svako jutro diže prije zore, nikad ne kuka i doslovno sam je morala moliti da mi pokaže sliku svoje curice. Takvim ženama spomenik!

10. Avonke ili prodavačice - moram priznat da sam i sama bila u takvoj kategoriji. Prošle godine sam na poslu prodavala svekrovo vino od kupine. Navala je bila samo takva... nisam inzistirala. Samo sam ljude obavijestila što nudim. :) A sad za ozbiljno... ubijaju me ljudi koji na poslu ne samo da nude, nego te i napadaju da kupiš recimo... vunene kape koje plete njihova baka a cijena im je nevjerojatnih 300kn, proizvode iz avona... i sl. Nekad ti dođe da kupiš samo da se maknu. Hm, pitam se je li prodaja kupinovog vina išla tako dobro zbog toga?

Istina bog, kad skupite sve te likove i atmosfera se zahukta... stvarno, radni dan vam može biti nalik onome iz serije The Office. Srećom, teško baš da se svih deset tipova skupi na jednom mjestu jer vjerujem da bi takva tvrtka propala. Ipak, svaka firma ima i svoje varijacije... nove likove za koje možda ni nemam razrađen scenarij.

Na kraju dana, znam da se svatko od nas može naći u bilo kojoj kategoriji ponekad.

Firma u kojoj ja radim je mala. Ima li u njoj netko od 10 gore navedenih? Ovisi koga pitaš. Ima nekih 25 ljudi...osim što smo kolege i družimo se. I pričamo. I smijemo se puno svaki dan. I svađamo se ponekad. I plešemo. I vičemo.  I zna se zapjevati... oko podne je ručak kod nas. Uvijek imaš nekoga s kim možeš naručiti jelo. I svako malo netko donese hranu za sve nas, bilo da je nečiji rođendan ili uvedeni Dan kolača. I znaš da će ti sv. Nikola donijeti nešto u čizmicu. I znaš da će te neko jebeno prestrašiti na Noć vještica. I volim vjerovati da tamo imam i prijatelje. Neki su mi dragi, neki malo manje. I to je u redu... gledam na nas kao jednu veliku disfunkcionalnu obitelj. A na obitelj se ne možeš dugo ljutiti... Ok, možda će račun kod psihijatra biti malo veći. Ali tako je to s obiteljima...

U sljedećem postu donosim listu kolega iz snova.Naravno da postoje, u većini su i hvala bogu na njima! :)

Prase u Teheranu

Vjerujem da nikome nije nepoznat izraz: Da guzica vidi puta. Upravo mi je ta misao bila u glavi kad sam se spremala na Ultra festival koji se prošlog vikenda održao u Splitu. Zanimalo me što je to. Jer volim svugdje i promatrat svašta. 

Nisam fan elektronske glazbe, ne znam te kul pokrete pumpanja... i prilično sam sigurna da smiješno izgledam kad pumpam. A znam to, jer sam potpomognuta alkoholom to tu i tamo radila. Dobra stvar je da me gotovo nikad nije briga kako sve to skupa izgleda i nemam problema sa sramoćenjem. Zabavlja me to. Osim komercijale (Guetta, Garrix, Feddy, Afrojack...) koju mi puštamo na radiju, nisam neki pretjerani fan. Ovi pjesmuljci su mi ušli u uho i pašu mi, pa ću se razgibati kad ih čujem. Pojačat ću i radio...Jesam zato prodana duša? Ako pitate moje prijatelje, jesam, ali šta da radim kad mi se to sviđa? Pa sam se prestala opravdavati. Al to je to što se tiče DJ-a. Iskreno, za većinu ne znam ni kako izgledaju.  

Pa otkud onda ja na Ultri? Pa zato jer je to mjesto gdje se moralo biti vikend iza nas. Cili svit je bio u Splitu doslovno. A i mislim si, ako je bilo dovoljno dobro za Rozgu, Šušnjaru i Joleta da dođu, pa što neb ja. Ni oni mi ne izgledaju kao tehnofreakovi.

Što reći o samom festivalu? Svakako nešto što se treba doživjeti! Vikend u Splitu, 100.000 ljudi, ljeto, more i zabava! I kad sve skupa u globalu gledam, tako je i bilo. 

Čitam malo komentare forumaša, ima puno kritika na organizaciju. Iskreno, i sama sam to shvatila ali nije nešto po čemu ću pamtiti Ultra festival. Možda zato što ja uopće nisam loše prošla? Iskreno, biti novinar ima svojih prednosti. Za početak ne moraš ulaziti u gužvu s ostalim smrtnicima, dakako - još da smo prvi dan odmah našli press centar sve bi bilo bolje. Ali nismo... pa smo ušli kao sav puk. Mojih par zamjerki organizaciji, a to su zamjerke i većine: 

1. Premalo ulaza na tu količinu ljudi, kao i izlaza

2. Narukvice za plaćanje nisu radile par sati... 

3. Navodno su wci bili u komi ali taj dio nisam osjetila

4. U jednom trenu se stvarno nije znalo tko pije tko plaća. Na kraju se ispostavilo da je mogao bez ulaznice ući tko je i kad htio. Frendica koja je bila s nama ulazila je svugdje do VIP dijela s nama bez da ju je itko ijednom tražio da pokaže kartu! Dakle, 1000 kn koje se moglo uštedjeti... 

5. Preskupa cuga. I pizza za 200 kn! Ali, navodno je to normalno. 

Tu ću stati s negativnim stvarima jer je upravo nedostatak organizacije doveo do toga da dobijemo i prelude stvari. Za početak, kolegici i meni kad smo tražile press centar naivna hostesa uvalila je i VIP GOLD ulaznice... na koje zapravo uopće nismo imale pravo ali smo ih dobile tek tako. Što je super stvar... Iako nam je sam VIP gold užasno bio dosadan. Hrpa fačica nagurana na jedno mjesto, stoje ko bandere. Od gužve ne vide ni pozornicu ni DJ-je. Tamo smo ostali doslovno 5 minuta i preselili se na tribinu do gdje je bilo bolje. 

Iza press centra otkrili smo sasvim normalnu birtiju gdje je runda za 4 osobe (alkohona) bila 55 kn što je sasvim ok. Ako tu uračunaš i činjenicu da te poslužuje konobar koji je iiiisti Kerum - imaš potpuni doživljaj Splita. 

Dalje, u jednom trenutku smo i svi skupa završili s DJ-ima na pozornici! Dok su nastupali Fedde La Grand i Martin Garrix - bile smo s njima na pozornici. E, taj dio mi se svidio. Nisam to nikad doživjela... ispred tebe masa u dileriju, a ti gledaš doslovno obje strane festivala... Čak mi je pomalo bilo žao što nisam toliko fan. Bilo bi to iskustvo života. Pokušala sam se vizualizirati sa Springsteenom na pozornici. Jaoooo.... to bi bila drama. Ali i mali Martin je bio ok. 

Ultra? Kako da opišem sve to skupa? Na prvi dojam čini ti se da ćeš spolnu bolest pobrati iz samog zraka, ali to je zapravo elektronski Woodstock, samo sa manje zločina. Kažu, palo je 200  dilera... na 100.000? Molim vas. Na jednom mjestu hrpa ljudi željna plesa, zabave i dobrog raspoloženja. Svega toga sve 3 večeri Ultre u Splitu nije manjkalo. Split su preplavili mladi i stari u fluorescentnim bojama i vrućim hlačicama iz cijeloga svijet. Amere smo prepoznavale tako jer su bili nabildani, namirisani i kopije MTV-ovog Jersey Shorea. Brazilcima smo se divili je su stalno mahali zastavama unatoč sramoti sa svjetskog. Poruku su slali: Brazil je tu! Japanci, Koreanci, Španjolci... da sad ne nabrajam sve – vjerujem da je u Splitu bilo više ljudi iz različitih zemalja nego na cijelom svjetskom nogometnom prvenstvu. I svi su tako jebeno ljubazni! 

Čak i dok se tiskaš u stampedu dok ulaziš i gaze te svi, ali se svi i ispričavaju! Osim frajera koji me zašlatao u redu za cugu, pozitiva je sve što će meni ostati u sjećanju...  

Nebo iznad Poljuda osim punog mjeseca i vatrometa, palili i žarili su stvarno najpoznatiji i najplaćeniji svjetski DJ-i.  Veliki tulum koji je trajao 3 dana do ranih jutarnjih sati... ali i duže. Nešto što svakako morate doživjeti bar jednom u životu. Split je tu isto odigrao veliku ulogu, domaćin grad je bio jako ljubazan i ako izuzmemo neke taksiste koji su pokušavali nemilo pljačkati turiste tarifama po kojima su vozili, svi drugi su se trudili da se svaka osoba u Splitu osjeća dobrodošlo. A ako niste tehno freak i partijaner kao ja – bar dođite škicnuti na sve to jednu noć. Maknut ćete sve predrasude o hard core elektronskoj glazbi koje ste imali, a znam da sam ih ja imala dosta. Ostao je samo pozitivan umor i osjećaj nakon dobrog tuluma! Jer to je na kraju Ultra i bila za mene... a mislila sam da ću biti kao prase u Teheranu. Čini se da i u Teheranu ima lokva blata za sreću.

I stvarno moram poradit na tom fist-pumpu. Inače nema smisla. 

Sorry... al netko i to treba reć.

'Znam ja zaš vam mi idemo na živce. Zato jer smo mi mladi a vi niste. Sorry, al netko vam je trebao to reći' - kaže 15 godišnja osoba neodređenog spola u VIP-ovoj reklami za neku tarifu. Za mlade.

Ja zapravo nemam problema s tom reklamom. Da budem preciznija - ne znam što mislim o njoj, ali uvijek je pozorno pogledam. Navodno je uzrujala Stranku umirovljenika pa će tužiti VIP. Ok, za njih jednostavno mislim da imaju previše vremena. Ili stvarno do sad nisu znali da više nisu mladi.  

Ja ne spadam više u mlade. Po statistikama. Jutros dok mi je mama spremala doručak, ta me činjenica pogodila ko zubi Suareza Chiellinijevo rame. U novinama piše kad izračunavaju nezaposlenost mladih, računaju mlade do 25. godine. Ja ću za mjesec dana napuniti 28. Mislim, nemojte me krivo shvatiti...nemam problema ni s tim, a to što mi mama sprema doručak trenutno samo znači da sam na godišnjem i da sam doma u Lici. Spremam ga inače sama, ili mi ga spremi A... Al, to nije poanta.

U novinama piše da je nezaposlenost mladih u RH 51 %, treći smo u Europi.... odmah poslije Grka i Španjolaca. Svaka druga mlada osoba nezaposlena je. Tu su negdje u moru od 354.449 nezaposlenih koliko ih ima u Hrvatskoj trenutno. To je dakle sudbina vjerojatno i moje 7 godina mlađe sestre koja studira. Ona ima 21 godinu, uz bolonju ne može ni početi raditi neki ozbiljniji posao.

 Ja recimo radim od svoje 21 godine uz faks, i mogu sama plaćat svoje račune. Nije me zahvatilo to prokletstvo nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj, i zahvalna sam zbog toga. Zbog toga mi 'mladi' ne idu na živce, ne zavidim im uopće... za sve tarife ovog svijeta na koje oni sad imaju pravo a ja nemam jer više nemam 25 godina. Pitala sam svog starog, jel im zavidi on? Ne zavidi im ni on. Nazvala sam i babu, pitala sam je:

- baba, jel ti idu na živce ovi mladi?
-Koji mladi?- pita baba...
-Ma reko, baba, ovi mladi. Koje vidiš na cesti...
-a što bi mi išli na živce? Neka djece... kad ćeš ti? Vrijeme ti ide... ja sam ih u tvojim godinama već četvero imala.

Prisjeo mi je razgovor. Moja baba je stvarno u mojim godinama imala četvero djece. Nije imala vremena o tome razmišljati je li mlada ili ne. O tarifama da i ne govorim. Moj dida je zaista cijeli život radio u istoj firmi... ali su im isto tako bile nepoznate ove brojke poput 50 posto nezaposlenih mladih... Takva su bila vremena i imali su drugačije probleme.

Moja srednja sestra jučer je imala promociju diplome (previše sestara u priči? 2 ih je). Radi u Gospiću kao pripravnica za 1600 kn. I sretna je... sretna što je i to uspjela dobiti jer velika lista 'mladih' nije. Ponosna obitelj jučer je otišla na promociju... sjedimo tako u dvorani i čekamo da počne i slušam malo ljude oko sebe. Žale se... žale se kako je teško dobiti posao ako nemaš vezu. Pa gledam malo po dvorani...  kao prvo, dvorana je velika, kao što je velika i slika Franje Tuđmana koji visi na zidu i motri sve. Sitničavost u meni je primijetila i da se prvo popunila desna, pa onda lijeva strana dvorane. Zar nitko ne želi sjediti lijevo? Ne u Gospiću, gdje na žalost politika uvelike diktira tko će raditi a tko ne. Možda pretjerujem... To je opet neka sasvim druga priča, ali to je ono što pati mlade u ovom području ako nemaju vezu. Ne samo u Gospiću... u svim manjim mjestima Lijepe nam naše.

I zato ne. Ne idete na živce ni meni, ni većini starijih od mene. Mladi naši, kakva vas budućnost čeka? Završit ćete fakultete, raditi za 1600 kn, mučit se dok tražite veze za posao. Taj posao grdno odrađivati i mooožda moći normalno živjeti. Na kredit. Sorry, al netko vam to treba reći.
Netko nam to treba svima reći.


Uf. Jel ovo preozbiljno za mene? :)  Možda jest. Ali Lika me inspirira :) Otkako sam na GO, pisuckam o svemu i svačemu... ali danas me Vipova reklama preuzela skroz. Ja stvarno volim reklame. Možda sam trebala o nogometu? Drugi put.

U vodi do grla

Sranje u našoj regiji. 13 dana je prošlo otkako je Slavonija pod vodom. Istina, sve je bolje i bolje ali dobro nije. Stanje u Bosni me dovodilo do suza, jer slike koje je voda ostavljala za sobom sam već vidjela... prije nekih 20 godina. Bila sam dijete, ali ih se dobro sjećam... uplakani ljudi u skloništima, ne znaju sudbinu svojih domova... ne znaju sudbinu svojih bližnjih. Prije 20 godina dogodila se ljudska nepogoda, prije 13 dana to je bila elementarna. 

Ipak, nešto je drugačije. Voda koja se spustila s nebesa ovih dana je ujedinila regiju... kako i ne bi, ovaj put smo svi imali zajedničkog neprijatelja. Gledajući Hrvatsku, pomoć Slavoniji šalje se iz svih dijelova zemlje. Ljudi iz Istre, Dalmacije, Zagore ... od svugdje nudili su smještaj onima koji su ostali bez domova. Na naš radio zvalo je bezbroj ljudi koji su željeli pomoći na neki način... nikad mi se nije na poslu plakalo toliko koliko prošli tjedan.

Slavni i poznati isto jedva dočekali da se sliknu koji put u humanitarne svrhe, i dobro da jesu. I to je prikupilo para! Crveni križ skupio je do danas par desetaka milijuna kuna... sve to za pomoć Slavoniji. I živjeli su svi sretno do kraja života...

Ali, nisu zapravo. Zar ne? Dolazi ljeto... planiraju se godišnji. Idu novi projekti... slike s TV-a i novina izblijedit će nam za mjesec-dva iz glave. Ljudi koji su ostali u poplavama bez svega tek počinju svoju bitku... počinju iznova. I vrlo vjerojatno će biti zaboravljeni... osim ako to ne dopustimo svi skupa. Pri tom mislim prvenstveno na medije...

Pisalo se koliko su pomagali građani, koliko smo mi dali... koliko smo mi slali. Jel netko zna koliko je dala država? Što oni planiraju? Osim par izlizanih fraza političara, pokojeg posjeta Milanovića Slavoniji u stilu CSI Horatia nekog daljnjeg jasnog plana nema.Bar ga je ne vidim, pa bih voljela da me netko prosvijetli.


Jeste li ikada bili u Kosinju? ( ne nemam poremećaj koncentracije, imam poantu i planiram doć do nje :) ) Divno selo u Lici...Pomalo je ironična činjenica da je baš tamo bila prva tiskara na ovim prostorima, i da je prva hrvatska knjiga tiskana baš tamo.  Zaboravljeno mjesto. Nema puno stanovnika... većina njih je starija. Kosinj se zapravo sastoji od Gornjeg i Donjeg Kosinja koji spaja predivan kameni stari most. Ljudi ne traže tamo previše od života... zdravlje za obitelj, stoku i da tv signal bude korektan. Dalje od toga ne mogu reći, jer kroz Kosinj sam samo prošla pa ne mogu reći da poznajem duboko navike stanovnika.

Kosinjski most

Slike iz Kosinja od prije 4 godina, ipak, svi ste morali vidjeti. 2010. Gornji Kosinj bio je cijeli pod vodom... slike identične onima iz Slavonije danas. Ne znam zašto, ali točno se sjećam reportaže s TV-a. Mlada žena drži dijete od godine dana u ruci i gleda iz čamca u svoju kuću koja samo krovom viri iz vode. I prepoznam je, kao i muškarca koji stoji kraj nje. To je lice cure koja ja išla sa mnom u srednju... Ona se zove Ana a on Milan. Pričaju novinaru da su prošli mjesec uselili u kuću, kupili namještaj... opremili je.( Mladi ljudi u Kosinju???...) i moraju sada ići s bebom jer tu neće moći biti sljedećih nekoliko mjeseci.

I tada se skupljao novac za poplavljene. Mediji su samouvjereno izvještavali kako će sve biti u redu. Poplavljenima će biti pružena pomoć! I znate što? Ne bih se sjetila tih lica Ane i Milana da se ovo sa Slavonijom nije dogodilo. Pa sam odlučila da ih nazovem za radio... da utješe Slavonce. Da mi kažu kako je njima sad ok poslije 4 godine.... i kako će sve biti u redu. Kako li sam se samo prevarila!

Javio mi se Milan... I pitam ga, kako je? Kakvo je sada stanje? Je li sve u redu 4 godine poslije? Odgovore koje sam dobila slomili su mi srce. Milan i Ana žive u kući koja je bila poplavljena... jednostavno zato jer trenutno nemaju gdje drugdje. Pomoć koju su dobili pokrila je na kraju oko 5 posto onoga što su oni izgubili... Skromni Milan, ipak zahvaljuje i na tome što su dobili. Vlagu iz kuće istjerati ne mogu... stvari koje su bile uništene morali su baciti. Kući se prvo dugo nisu bili vraćali. Vlagu još nisu isušili...

Već pomalo uzdrmanog glasa, pitam ja njega jesu li stali na noge? Nisu. I neće još neko vrijeme... na kraju tog cijelog razgovora nisam mogla zadržati suze. Pogodila me zadnja rečenica... rekao je nešto ovakvo:
Mi živimo u nadi... znate što kažu, poslije svake kiše dolaze bolja vremena. Mi ih još čekamo.

Iskreno se nadam da će Milanu napokon doći ta bolja vremena, jer ove 4 godine koje sada iza sebe ima i nisu baš nešto. Kosinj kao da je zaboravljen... Glavnog krivca ja vidim u medijima. S prvim suncem Kosinj više nije bio in... nije ostvarivao dovoljno klikova na portalima. Nije prodavao dovoljno novina... prestali smo inzistirati na odgovorima.

Kao i Milan, i ja se nadam. Nadam se da sa Slavonijom bar neće biti tako. Da ljude koji su izgubili sve nećemo zaboraviti... da posao koji smo započeli sa skupljanjem sredstava nećemo završiti jednom kad procijenimo da hrane, vode, materijala i novca ima dovoljno. Kad počnu godišnji, i kad ponovno glavna vijest bude prepucavanje egoističnog kolumnista i samozvanog spin doktora.

Nadam se da ćemo bar sa Slavonijom obaviti posao do kraja, i ne prestajati izvještavati sve dok zadnja osoba ne dobije svoj dom natrag. Ali ja sam idealist... i očito pod utjecajem post PMS-a.

Neka nam bogovi podare puno sunčanih dana!

Tko to tamo piše?

Svi znaju ovih dana tko je Conchita Kobasa. I trebaju... zvijezda je to Eurosonga. Bradata žena, bivši muškarac... mušarac  koji se fura na ženu, al se ne voli brijati.  Dosad je svatko o njoj izrazio svoje mišljenje. Bilo na kavi u kvartu ili nekim komentarom ispod članka... ili puštanjem brade. 
Conchita je došla na Eurosong poslati poruku. I dovesti elitno europsko natjecanje u Austriju, ali nećemo sad rušiti ideale. Sve to, ona je uspjela. Gillettu je pala prodaja žileta, Europi je pao kamen sa srca jer je još uvijek liberalna, torerancija je pobijedila... ima spasa za ljude.  Ljubav i mir. Ali hejteri hejtaju... i to je dio tolerancije. Slobode govora... kakogod.

Ja nekako ne znam što da mislim o gospon - dami.  Ne moram valjda baš o svemu imati mišljenje... ionako ga previše olako dijelim na svaku temu i osobu. Neki dan sam se zgroženo upitala: jesam li ja hejter? I briznula u plač. Dobro nisam, ali me pogodilo. 90 posto mi ljudi ide nešto na k... pa sam malo googlala pojam riječi hejter. I kaže google da nisam...  a ako to kaže google onda možda nisam.

Negdje sam pročitala komentar da nisi pravi hejter dok ne počneš komentirati članke na portalma. I onda mi je bilo jasno... to je to. Jeste li ikada čitali komentare ispod tekstova? Ja se uvijek pitam, tko to tamo piše? Tko su ti monstrumi? Gotovo da nema članka na našim prostorima ili vijest, bilo kakva... Lijepa, tužna, ružna... sve imaju jednu poveznicu. Imaju bar 3 odvratna komentara ispod s anonimnim imenima. Imena su to poput: đubrivoje, johnson20, hrvatina, ante gotovina, veliki23, nabijemtenapetokraku... itd.

Volim misliti da mogu sve razumjeti, ali ne i to. Što ti to mora doći u glavu da dio svoga dana posvetiš tome da pišeš grozote ispod članaka ili na netu na bilo koju temu. I još se skrivaš. Poštujem one koji pod svojim imenom komentiraju što god im padne na pamet... ne odobravam, ali poštujem. 

Kako je moguće da se ispod vijesti s naslovom 'Pas spasio djevojčici život' razvije rasprava tko su četnici a tko su ustaše? Eto, razvije se. Tražila sam danas lijepe vijesti... bez ružnih komentara. I našla sam ih. Ali na portalima gdje su komentiranja zabranjena. I onda sam se opet pitala... tko to tamo piše? Paranoja me spopala.

Ti ljudi se kreću među nama... ponekad grozote koje napišu ne mogu ni vizualzirat u svojoj glavi i strah me je. Možda sjede do mene u tramvaju. Možda rade sa mnom... možda je to moja doktorica? Žena koja mi daje kruh u Konzumu? Sigurno je jedan od njih i onaj gnjusni ZETovac koji me vozi svako jutro. Ćelav je i namiguje kad ulazim u bus... 100 posto je on napisao ispod Sevkinog članka sa sinom: Aleksandre, mahni mami...

Kako je moguće da u komentarima članaka isplivaju one najbolesnije bolesnoće? Ali, moguće je.Ili su krajnje sjebani u glavu ili su to ljudi koji su vrlo vjerojatno normalni.... i to što se kriju iza nadimka Đubrivoje je vjerojatno njihov ispušni ventil. Nadam se samo da neće popustiti.

Osim tih što pišu bolesnoće, super su mi i oni koji sve živo kritiziraju. Posebno su mi dragi oni što ispod članaka pišu stvari poput: tko čita ovo sranje? kakve ovo bedastoće pišete?
E, to je paradoks. Ne samo da čitaju to što naizgled hejtaju, tipa Stanijinu guzicu, nego se još potrude otvorit nick i to komentirati. Njima jednostavno nema spasa jer su glupi.

Evo sad mene. Google kaže da nisam hetejterica, ali nakon ovog napisanog posta pomalo se osjećam tako. Zato sam odlučila prestati čitati komentare ispod članaka. Hajde, možda ću još uvijek čitati one ispod članaka o Chonchiti. Čujem da su Austrijanci napravili okus Conchite... u kobasi. Doslovno. I kako sad da ne otvorim komentare na tom članku?  Kako? Recite mi.

Ljubav do neba.

Čemu se to svijet čudi?

Gwyneth Paltrow i Chris Martin razvode se nakon 10 godina. Ali nije to ono što šokira svijet, nego to što se rastaju kao prijatelji.

Nikad mi nije bila draga ta mršavica, baš nikad. Filmove s njom sam izbjegavala kao dijetalne napitke, poklonike HDZ-a, smaltalkove s ljudim koji previše pričaju i depilaciju nogu električnim čupačem. No, moja doza poštovanja se digla na 100 zadnjih tjedana. Piše na portalima da je par razvod odlučio proslaviti zajedničkim odlaskom na odmor.

Počele su kolati i priče o otvorenom braku, čudi se svijet kako to da ostaju dobri prijatelji. Ja se pitam, tko je ovdje lud? Pa nije li to fantastično? Nije li to zapravo kraj kakav bi svi trebali imati?

Oduvijek sam mislila, i drago mi je što sam to pronašla - bar volim vjerovati, da osoba s kojom jesi prije svega MORA biti tvoj najbolji prijatelj. Ako dijeliš s nekim život, živiš s nekim, skupa ste godinama - on mora biti tvoj prijatelj, mora te poznavati. To je osoba s kojom možeš šutjet. Nije to sad neka pretjerana romantika, ali to mora biti osoba pred kojom ti možeš apsolutno sve.

Nakon što samo čitala o razlazu nekad idealnog para, zamislila sam život u kojemu A. i ja više nismo zajedno. Nisam si mogla pomoć... na kraju krajeva, nikad ne znaš što te čeka. I ono što bi mi najviše falilo u cijeloj našoj priči, falilo bi naše prijateljstvo... Jer on je moj najbolji prijatelj. Uz to što je ljubavnik, moja obitelj, i ne znam što sve ne... Pa zašto je onda čudno da ga ja zauvijek vidim pokraj sebe, ostali mi zajedno ili ne? Zašto bi bilo čudno da kraj ljubavne veze proslavimo zajedničkim odlaskom negdje, kad oboje volimo putovat i svaki slobodan trenutak koji možemo iskoristimo da zbrišemo negdje? Zašto mu ne bih željela najbolje ako jednog dana odluči da bi mogao biti sretniji bez mene? Ok, ne želim biti krivo shvaćena. Kao i svaki par, imamo svoje ups and downs trenutke. Bila bi pogođena, sigurno da bi mi trebalo neko vrijeme... ali sad mi se čini da nakon svega što smo prošli u ovih 5 godina nema toga što mi ne bi mogli nadvladati, pa čak ni prekid. Jel to čudno?

Naravno, to kažem sad. Tko zna... možda se u meni krije luđakinja koja će mu prijetit i bušit mu gume na autu. Provlačit se s njim po sudovima za kojekakve stvari i slično. Nikad ne znaš.

Volim utopijski razmišljati da ćemo ostati zauvijek povezani, na jedan ili drugi način. Kad pogledam u svoju neku ljubavnu prošlost, baš s nikim nisam završila na pas mater.

Jučer nam je bila peta godišnjica veze, i vrtile su mi se po glavi kojekakve misli... kako bi izgledao moj život da se nikada nismo sreli? Da nas ne tako davne 2009. stanoviti Vlado Boban nije upoznao u In Baru (koji je tada još bio kul mjesto za izlazak, tek tolko da se zna)? Pa... nema smisla o tome razmišljati, zar ne?

Romantično volim misliti da je to unaprijed bilo određeno. To se tako moralo dogoditi, kao što će se dogoditi i sve što slijedi - i mi tu ne možemo baš ništa.

Eto... to je u meni potaknuo glupi natpis u novinama. A kasnije i na portalima... par koji je slovio kao idealan, imaju dvoje djece - prekidaju! I ostaju prijatelji... bez sudova, bez ružnih riječi, i kako se čini - bez gorčine. Uljepšali su mi dan... jer je moguće. Jer je očito da ljubav samo mijenja oblik, ali ostaje. I što je tu onda čudno? Molim neka netko objasni ovoj ciničnoj romantičarki. Očito.

Za kraj, zakucaj Chris.

https://www.youtube.com/watch?v=Qtb11P1FWnc

Zabranjeno pričati u liftu

Ja ne poznajem svoje susjede. Iskreno, nemam ni neku želju upoznati ih. Nije pohvalno od mene, ali jedan od razloga zašto volim Zagreb je i taj što se možeš utopiti u masi. I ne moraš nikada ni s kim razgovarati s kime nemaš potrebe. Ipak, ponekad se odam. Provincijalka u meni ne može podnijeti tišinu dok stoji s nepoznatom osobom u liftu i vozi se par katova... ne može. Moram progovoriti, pa makar i o nekoj banalnosti koja se tiče vremena. Doduše, naučila sam se pameti na događaju od prije par mjeseci.

Prije toga moram ipak napisati zašto provincijalka o meni ne miruje. Kad živite u malom mjestu, a prije mog života u Zagrebu, naselje zvano Lički Osik nekako vas oblikuje, obilježi... utisne, štogod. Tamo se svi znaju... Svi znaju sve. Dok hodaš cestom do dućana 'Dobar dan' ćeš reći bar 5 puta. A ako kojim slučajem ne pozdraviš, ili ne uzvratiš pozdrav - pričat će se:
Mara:  vidi one Ivičine male. Digla je nos... Živi sad u Zagrebu, naše joj mjesto nije dovoljno dobro. 
Kata: Ne znam jel diplomirala... priča se da radi na nekoj televizji. Navodno živi s nekim tipom... još se nije udala...
Mara: Nekako mi to čudno za njihovu obitelj...Roditelji su joj fini ljudi. U crkvi svake nedjelje... a mala tako.. što se ne udaje?

Da ne nastavljam... to ide tako. I zna biti zabavno, ali više je naporno.Dok slušam svoje zagrebačke prijateljice koje su cijeli život provele u Zagrebu kako maštaju o bijegu iz grada... životu na selu... kako je tamo mirno i opušteno.. Dosta im je gradske strke. Mislim si... neka hvala. Dobro mi je ovdje.  Sada bar jest... ne kažem da neću nekad poželjeti nešto drugačije, ali zadnjih 10 godina ovo mi odgovara.

To kad nisi dobar sa susjedima ima i svoju cijenu dakako. Nema te tko otključat kad te cura slučajno zaključa i ostavi ključ u bravi s vanjske strane a ti moraš na posao za sat vremena. To sam recimo napravila Adi. Jebi ga, događa se. Srećom imam prijatelje pa su oni uskočili u pomoć i spasili ga.

Vratit ću se sad događaju zbog kojeg više ne pokušavam započeti razgovor s nikim u liftu. Prije nekih 6 mjeseci još sam živjela na Cvjetnom, i svako jutro sam putovala prema Buzinu točno u pola 6. I tako sam skužila da već mjesec dana u isto vrijeme ja i jedna simpatična gospođa apsolutno u isto vrijeme izlazimo iz moje zgrade i idemo u istom smjeru sve do Buzina, samo je ona nastavljala do Gorice. Svaki dan smo se viđale! Sretnem je jedno jutro u liftu, i tako mi počnemo pričati. Dobro, ja počnem pričati jer kako rekoh... ne mogu podnijeti te šutnje u liftu...
Simpa gospođa (SG): Vi niste iz Zagreba, zar ne?
Ja: Kako znate?
SG: Pa pričate s ljudima u liftu... rekla bih da ste Bosanka.
Ja, šokirana.. što me to tako odalo? Uglavnom, priča se nastavila kako smo putovale u istom smjeru... žena je to koja radi u jednoj ambasadi, ima dobar posao, razvedena, živi sa sinom koji je mojih godina i gle slučajnosti - slobodan je i obrazovan. Razočarala se kad je čula da živim s nekim. Divna, pristojna dama... ali ima jedan problem s njom. Ispostavilo se da je teški nacionalist! Bila sam pomalo skeptična kad me pitala jesam li Hrvatica...A negdje od savskog mosta pa do Buzina, ničim izazvana, pričala mi je kako su Srbi krivi za sve loše što se događa u našoj zemlji. Bilo mi je malo neugodno zbog ljudi oko nas... proklinjala sam sama sebe što se nisam mogla suzdržat od obraćanja njoj... brojala sekunde kad ću izaći van i zamoliti šeficu na poslu da mi da neko drugo radno vrijeme jer ne želim više nikada vidjeti tu 'simpatičnu gospođu'. Ali, sama sam si bila kriva.

Možda najsvjetliji trenutak se dogodio kad smo ulazile u bus kod Avenue malla, te se ona posvađala s vozačem busa jer joj nije otvorio druga vrata... i da šta njega briga jel ima ona kartu ili ne, njeno je da plati kaznu ako je uhvati kontrola (ok, tu se slažem s njom). Kad je sjela na mjesto u busu, pogledala me zatim i ustanovila za vozača busa: Sigurno je Srbin! Vidim mu na faci... jer to se navodno može i vidjeti.

Toliko o tome. Iz tog kvarta sam se odselila, iz drugog razloga naravno, ali ovo nije odmoglo. Svečano sam sebi obećala da više nikad, ama baš nikad, neću s nekim počinjati razgovore u liftu.

I nisam, od tad. Ali tu nažalost ne prestaju moje 'drame' sa susjedima. Novi kvart, nove zgode. O tome ipak drugi put...