Molm jednu za kartu... za bilo gdje!

Gdje ima volje, ima i načina. To bi ukratko bila poruka onima koji vole putovati, a misle da to rade samo drugi.
Kako to obično biva nekad se jednostavno nađemo u začaranom krugu. Kad imaš novaca, nemaš vemena… kad imaš vremena, obično nemaš novaca, a mjesta na karti kugle zemaljske samo se pune oznakama tvojih budućih destinacija. Naaravno, ako, voliš putovati. Ako sanjaš drugačije svjetove od tvoga… ako mirišeš druge kulture i želiš ih iskusiti. Do nedavno bi rekla da nema osobe koja ne voli putovati, kažem donedavno jer sam upoznala jednu kojoj je život sasvim dobar i bez putovanja.
Putovnicu imam otkako znam za sebe i nekako mi je ostalo u navici da je obnavljam čim istekne… Ona je moj papirnati komadić slobode za koju mi je bitno da znam da postoji. U zadnje vrijeme malo je manje koristim, ali ona stoji i čeka, čeka neko iduće putovanje. Nisam putnik u pravom smislu te riječi,  još nisam dala otkaz na poslu, otpilila sve,  uzela ruksak i putovnicu i krenula u avanturu. Moja putovanja i lokacije još uvijek su turističke. Možda me jednog dana pukne i ta faza divljeg putovanja, ali za sada su mi sasvim dovoljne kratke europske destinacije da pobjegnem malo od svoje svakodnevnice. Najdalje što sam bila… Hm, rekla bih sjever Afrike – Tunis. Najbiliže? Susjedi.  I klasične europske destinacije popularne među Hrvatima. Najdraži grad? Madrid (iako se blisko bori s Lisabonom). Volim taj grad, volim Španjolsku, volim joj miris, ljude, jezik… Ma sve. I rado joj se vraćam. Za Španjolce mislim da su dosta slični mojim Bosancima – opušteni, topli i srčani.  Destinacija o kojoj sanjam? Kuba! Za sada je zacrtana iduće godine! Javim još ishod… ali moram priznati da me dosta zabavlja i samo sanjarenje i planiranje. “This time next year…”, rekao bi Del Boy, a ja se nadam da ću reći Hola Castro! (valjda će bar jedan Castro biti živ? ). Poslije Kube? Uh, svašta imam… Južna Amerika, SAD, Tajland, Moskva, Meksiko (kad smo kod slova M)   a samo jedan život.
“Mi putujemo, neki od nas zauvjek, kako bismo vidjeli druge države, druge živote, druge duše”, Anais Nin. Putovanja su hrana za dušu, toliko te obogate i ne postoji niti jedna materijalna stvar koju možeš kupiti, a da te ispuni više. Za mene ne postoji bar, tako da sav moj višak novaca uvijek ide na neko putovanje. Kako putovati? Nemam, nažalost, dovoljno iskustva da kažem sve moguće verzije, ali znam da postoje. Ljepota svega je da danas postoji toliko opcija! Tko je lijen – tu su agencije, i to stvarno raznih mogćnosti. Složit će ti putovanje za cifru koju ponudiš… Ok, možda nećeš biti u hotelima od 5 zvjezdica ali ionako gdje god da ideš sigurno ne ideš zbog hotela, zar ne?

Studenstska opcija, i ona zapravo puno slobodnija i za starije – uzmi ruksak, najonosvnije stvari i baci prst na atlas! Najviše novca ćeš potrošiti na avionsku kartu do početne destinacije, smještaj ne moraš plaćati jer imaš razne opcije. Za početak Couchsurfing. Diljem svijeta su se ujedinili putnici i ponudili u svim gradovima svoje krevete na par dana za spavanje! Besplatno! Sve što trebaš je uzvratiti uslugu kad tebi netko pokuca na vrata. Ova vrsta putovanja nikako nije turistička, obično traje duže i sam putnik ostaje na određenom mjestu i upoznaje način života lokalaca. On nije turist, ni stranac… On se uklapa. Nadam se da ću jednom probati i to.

Negdje između svega ovoga je opcija kad sam sebi planiraš putovanje. Loviš najjeftiniji let, jer hvala bogu danas ima dosta niskobudžetnih kompanija. Loviš najjeftinije hotele, hostele – ovisno zapravo što želiš. Postoji opcija i zamjene stana s nekim iz grada u koji ideš. Sve što trebaš je malo proći po putničkim provjerenim forumima. Iskustva ljudi na forumima su neprocjenjiva, tako ćeš znati što te čeka i moći ćeš prepoznati ako te netko mulja. Isto tako, znat ćeš unaprijed kako postupiti u nekoj situaciji, jer je netko prije tebe to prošao i podijelio svoje iskustvo. I nije bitno putuješ li sam ili ne, jer na putu nikad nisi sam. Uvijek ima ljudi koji putuju i traže nešto, baš kao i ti.

Poanta je da danas isprike stvarno nema. Pogotovo uz toliko opcija i mogućnosti i načina da putuješ. Nebo je granica. Za početak možda nije loše zamisliti željenu destinaciju i dati si npr. godinu dana da je ostvariš. U godinu dana možeš svašta. Možeš naći posao, možeš se zaljubiti (društvo na putovanju?), možeš uštedjeti… Možeš bilo što samo ako to vizualiziraš i kreneš prema ostvarenju svoje ideje.  (New age filozofija? Ne znam. Zvuči ostvarivo).  Pa što onda ako se plan pomakne na 2 godine? Jednom ćeš otići tamo. Npr… 2017. u listopadu ćeš sletjeti u Buenos Aires (tamo je proljeće tada, navodno najljepše doba za posjetiti Argentinu) i naručit ćeš mate! I znat ćeš da se sve isplatilo… Znat ćeš!

Dadbod, hot ili not? Meni ipak not.

Sinoć sam sanjala da sam na sred mora zapela na splavu. More je bilo mirno, ali splav je bio jako mali… mogla sam samo stajati na njemu i ljuljuškati se na mini valovima. Kako sam dospjela tamo – ne znam, ali sjećam se osjećaja iz sna. Čekala sam da me netko spasi! (Ne znam što mi s ovim podsvijest želi reći – dolazi ljeto a ja ne stanem na splav?). Nebitno, šuti podsvijesti!

U tom trenu dolaze 2 muškarca! Channing Tatum s helikopterom i Leonardo DiCaprio u kaiću. Chaninng baca ljestve, pruža ruku… Leonardo Dicaprio vesla, muči se čovjek, nikako da dođe do mene. Zapuhao se… ne ide mu veslanje. I šta da radim? Izaberem Chaninnga, zgrabim ljestve – on me jednom rukom izvuče gore (drugom vozi helikopter). Leonardo je ostao dolje veslati, valjda će ga netko naći. Što bi se dalje s Channingom dogodilo u helikopteru – ne znam, probudila me budilica. Isto tako ne znam zašto Channing nije izvukao i Leonarda Dicaprija!? Ostaje samo utjeha u tome da je Leonardo ovog puta bio u toplijem moru i Kate nije s njim pa vjerojatno neće potonuti.

Malo je reći da su obojica moji celebrity crushevi (dragi je upoznat sa situacijom) ali u zadnje vrijeme nekako Chaninng kao i u snu odnosi sve simpatije, samo zbog toga što čovjek drži do sebe. Ok, malo se zdebljao kad je dobio dijete ali nitko nije pisao o tome… pisalo se samo o njegovoj ženi koja je vratila formu odmah nakon poroda (kao da je to primarna stvar). S druge strane Leonardo se traži u zadnje vrijeme, dobio je škembicu, pustio bradicu i nije ga briga. Dobro mu stoji… Natpisi u medijima? Licemjerni. Sad je odjednom tijelo zapuštenog DiCaprija postalo hot! Štoviše, dobilo je i svoj naziv – dadbod! Volimo svi dadbod! Ček… ček… ček…

Kad se žene zdebljaju to ni malo nije hot, ajmo se sjetit razapete Christine Aguilere, Britney Spears, Lady Gage kad su nabacile koju kilicu. Svijet se automatski pitao što nije u redu s njima? Jesu li lude? Kako su si mogle dopustiti to? Da ne spominjem vulgarne natpise o Kim Kardashian (kakva god da je) kad je bila trudna. Hej… žena je bila trudna. Međutim, kad se muškarcima dogodi da dobiju koju kilu – e, to dobro stoji. To je baš hot. Samo postoji mala kvaka, često će ti ‘hot’ muškarci prvi iskomentirati ženu koja ima par kila viška… Često će je sa zgražanjem poslati u teretanu i komentirati kako se mora srediti. A oni? Sve ok. Oni sexy izgledaju.

Ja ne osuđujem ni dadbods ni mombods – ono što me užasno smeta je muško-ženski odnos medija prema tome. Za muškarce je to ok, oni su seksi ali žene su se zapustile? Imaju probleme? Nešto se događa s njima? Da, događa se! Vole jesti i ne žale zbog toga! Vole jesti, i vratit će se u formu onda kad im se bude vraćalo u formu kao i dadbodsi. Vratit će se u formu kao i Leondardo kad dobije novu ulogu. Ili Oscara. Ili neće… poanta je da će odlučiti što god im donosi osjećaj ugode u svojoj koži.

Iskreno, ja ću svog dečka voljeti imao koju kilicu viška ili ne. U mojim očima uvijek će biti isti. Ali je li mi draže kad je malo čvršći, s ravnim trbuhom i formiranim tijelom? Neću biti licemjerna, draži mi je! Kao što znam da je sigurno i njemu draže to što ja nemam 100 kila. I sigurno da sam mu draža kad sam malo čvršća… jer sam i ja draža sama sebi i to se osjeti. Nemojmo se lagati.

Volim vjerovati da je ‘sexy’ stanje uma, a ne onog što nam (opet) nametnu mediji.
Nego… drage dame – imale mombod, dadbod ili ne znam što, znam da će vas sigurno veseliti novi film Channinga Tatuma koji dolazi na ljeto – Magic Mike XXL! Neće dobit Oscara, to je već sad sigurno, ali bit će praznik za oči! Gledati bar možemo :)

#Sreća je...?

Subota, budim se u 10… Imam normalan doručak, i veliku kavu. Vremena? Do kraja dana! Možda i do ponedjeljka. Prvi takav vikend nakon 100 godina. Dok je dragi udario pravac teretane, ja nemam namjeru napraviti ništa ambiciozno ovaj dan. Gledam kroz prozor, kafenišem i palim cigaretu. Sve je nekako laganini… U pozadini svira neki novi bendić koji sam otkrila ovih dana. Kako hipsterski od mene, iako, vjerojatno već kaskam na veliko jer svi već znaju za njih ako je suditi po pogledu spota na jubitu.

I razmišljam o tome kako sam danas sretna. Ipak, neću nigdje napisati status o tome. Nekako me sramota, jer mi se čini da svi pokušavaju uvjeriti sve da su sretni. Blagim scrolom miša idem po raznim verzijama sreće… i svaki autor svoje verzije ohrabruje svoje prijatelje na faceu da budu sretni i slobodni na njegov/njen način. Ako bi promatrala ljude s facea i tražila najbolji način za sreću… ne znam bi li našla išta za sebe. Kako onda izgleda prava sreća? Opako sam počela razmišljati o sreći. Verzije mojih facebook prijatelja… podijelila sam ih u kategorije sretnika koji izvještavaju svako malo o svojoj sreći:

1. Sretni face frendovi koji putuju po svijetu. Većinu jako volim jer me često svojim slikama i tekstovima odvedu tamo gdje ja trenutno ne mogu biti. A voljela bih. Sjajno, stvarno svaka čast. Ali, ono što mi se ne sviđa kod nekih tih ‘putnika’ je to što moraju naglašavati na ntu svoja postignuća i što ne mogu uživati samo u svojoj sreći nego nekako moraju valjda ohrabriti sve druge da budu sretni na njihov način. Druge koji, ne znam, imaju normalne poslove, obitelji, živote za sebe, zure u prazno, vole origami….Moraju im nekako natuknuti da to što oni rade nije blizu sreći. Jer, naime… sreća i sloboda izgleda na njihov način. Ja putujem, i nemam doma. I to me usrećuje… vidim puuuno svijeta a ti ne. Jedino to je ultimativna sreća.

Kao promatrač statusa mogu reć da nije. Jedna samohrana majka s troje djece, s puno obaveza može biti u svojoj glavi puno sretnija i slobodnija… Živa istina. Jer ako se sa svakim svojim statusom trudiš uvjeriti druge da si sretan – onda nešto ne štima. Kako bi bilo da umjesto toga jednostavno uživaš u svojoj sreći i svim tim prizorima koje vidiš? Uživaj za sve nas za koje misliš da nemamo tu sreću. Uživaj i za mene.

2. Sretne face frendice žene, majke, kraljice. Njihov svijet su djeca i muž… I to je sasvim u redu. Nema tu ništa loše, stvarno. Ali zapitam se za neke koliko su sretne ako svaki božji dan objavljuju slike obiteljske idile…i sebe sa heštegovima #božekakosamsretna #nisisretnaakonemašživotkoja #mojamisijajedabudemmajkainištadrugouživotu. Dakle, žene koje pretjerano glorificiraju pelene, rode, izdajalice, postporodiljne dijete, čovika svog koji ne daj bože da si nešto sam skuha.

Budi domaćica, budi majka… Budi štogod ako te to usrećuje, ali stvarno postaje sumnjivo kad baš svaki božji dan imaš potrebu 4 puta objaviti status kako si sretna. Bravo za tebe, daj si keksić.

3. Sretni frendovi materijalisti ili oni koji će puknut hešteg #sreća pored novog I-phonea, motora, auta, oblekice, štikle, vintiđ ormara, novog stola za kuhinju…. i tak to stalno. Jedino gdje možeš vidjeti sreću kod njih su stvari. Malo otužno, ali bože moj… otužno je i što ja stokam te ljude na faceu.

4.Sretni face frendovi karijeristi... nema se tu puno tog za reć. Osim, pogađate već, najveća sreća njihova života je posao i samo posao. Jedini način po njihovom je da budeš sretan ako imaš opaku karijeru. Možda kad si bolestan nemaš nekog da se brine za tebe ili prijatelje za zvat kad plačeš jer ti nema više sezona SOA-e… ali imaš svoje mailove. Možeš čitati mailove. Malo je reć da se oni ne podnose s ovim ženama, majkama kraljicama. Otpuhuju i hajdaju fotke njihove zamusane čeljadi koja se cere i slatka su.

5. Sretni frendovi teretanaši… nabijaju komplekse svojim odrazima u ogledalima koje rado slikaju. Ili mokrim majicama na utegnutim tijelima. Hešteg sreća kod njih možete vidjeti samo ispod slikice iz teretane.

Što je onda sreća? Vjerujem da je ne može hešteg opisat… Kad je osjećaš je osjećaš, može biti zbog bilo čega ili bilo koga. S obzirom da točna definicija sreće ne postoji, preostaje mi samo da izvučem meni najprihvatljiviji i možda najdojmljiviji citat o tom ljudskom stanju uma/duha/života. Kažem, meni. Najcitiraniji facebook umjetnik, Balašević:

“Sretni nikad ne razmišljaju o sreći. To je posao za nesretne.”

To bi možda bila poruka svima onima koji pokušavaju uvjeriti druge da je ispravna sreća samo ona sreća na njihov način. Možda je najbolje idući put kad osjetim/osjetiš sreću… jednostavno uživati u tome. Nema zapravo heštega ni poruke koja može išta više napraviti.

Krajnost možda svim ovim ‘sretnim’ kategorijama su oni nesretni koji zapravo ne znaju biti sretni. Tako je kod njih sve smak svijeta… ne valja ovo, ne valja ono… nikad ništa ne valja. Njima nikad ne svane. Njih mi je možda najviše žao, ovi gore bar pokušavaju uvjeriti napaćeni narod da su sretni, štoviše, i podučiti ga. Ovim pak nesretnima, njima nema spasa. Za njih mi ne preostaje ništa nego zaključit da ne znaju bit sretni. Nađoh citat i za njih. Mudri filozof R. Bach:

“Mnogi su ljudi nesretni jer su izabrali da budu nesretni.”

Što se tiče sreće i nesreće, meni je nekako sve sažeto u tome. Ok, završila sam s face stokanjem. Što sad? Moram nekako popunit dan. Jedno znam, nema sreće u traženju sreće na faceu.

Slatko-gorki okus korneta

Vidjela sam prvi sladoled na ulici ove godine. Lažem, u parku. Proljeće, jesi li već tu? Predivan vikend je iza nas i šlag na torti su definitivno bili ti korneti u rukama oca i sina u parku iz moje zgrade.

Vidjela sam ih s prozora, i odjednom sam osjetila takvu krivnju što nisam vani. Odjednom me spopao takav strah da propuštam život koji se događa izvan mojih zidova. Odjednom mi se tako pretužan učinio moj nedjeljni maraton Almodovara iz osamdesetih koji moram održat bar jednom godišnje. Ali taj kornet me trgnuo… otvorila sam ormar, izvukla kožnu jaknu koju sam kupila početkom siječnja na sniženju i zaključila da je došao taj dan da doživi svoje vatreno krštenje, iliti osunčanje. Njega pak nije trebalo dodatno uvjeravati zašto iz ovih stopa moramo napustiti stan – trebalo je samo spomenuti taj kornet. Almodovara ionako ne voli, a kornet s druge strane – može uvijek.

Sladoled i ja imamo čudan odnos. Volim ga, ali mi je često povezan s tugom. Volim ga, ali nikad u kornetu… otkako sama kupujem sladoled, nikad u životu nisam kupila kornet… ni u slastičarnici, uvijek tražim čašicu! Opet, kad ga vidim uvijek me vrati u djetinjstvo. Pa me slijed misli uvijek odvuče na liječnike i igle.

Ništa tragično, kao mala sam imala anemiju… i kako nisam voljela ljude u bijelom mama je mislila da sladoled poslije pregleda uvijek sve popravi. I popravljao je, budimo realni, koju bol sladoled ne može izliječiti?

Svaki put kad su me pikali, ona je kupovala sladoled. Išli smo na kornet… ili mali onaj spljošteni sokić iz tetrapaka jer je uvijek imao najšareniju i najsjajniju ambalažu. Ni to ne pijem više, ali i dalje volim šareno i sjajno. Sladoled je bio za ljeto, a sok za zimu ili kad nije bilo sunca. Moja mama je bila u uvjerenju da se sladoled samo jede ljeti.

Anemija je prošla, ali ljubav prema kornetu nikad se nije vratila.

Par godina kasnije moja sestrična Marina htjela je naušnice i probušene uši. Imale smo 6. godina i mame su nas odvele u grad, ja sam već imala probušene uši ali se iskreno ne sjećam kako je to izgledalo jer sam bila stara samo 6 mjeseci kad je mama zaključila da je vrijeme za naušnice! I danas ih jako volim. Marinu je zanimalo jel to boli, ja joj nisam znala reći… ali kad je mama rekla da poslije bušenja idemo na sladoled, naslutila sam da nije dobro. Znala sam da će boljeti.

Sat vremena kasnije, nakon što se Marina prestala derati sve 4 smo imale kornet u ruci i divile se Marininim naušnicama. Ona ih nije htjela ni pogledati, samo je bijesno lizala kornet… žene valjda rano nauče da ljepota boli. No, sve što boli sladoled može zaliječiti.

Sretan vam zadnji tjedan zime!

Dan žena: Ruže i udarci

Jučer je bio Dan žena. Odat ću vam jednu tajnu… volim na takve dane sjest van i piti kavu. A jučerašnji sunčani dan mi je dao dobru priliku za to. Volim sjediti sama i promatrati ljude. Jučer sam promatrala žene. Svaka 3-4. žena je prolazila pokraj kafića u kojem sam sjedila s ružom u ruci. Ružom koju je vjerojatno dobila za Dan žena – jer je žena.

Glava visoko gore, Dan je žena – a ona je dobila ružu. Osmjeh na licu. To cvijeće radi ženama. Pomislila sam, kako bi bilo dobro da mi žene sve tako ponosno nosimo kao te ruže koje se simbolično darivaju na dane poput dana žena, Valentinova… i sl. Masnice za koje nismo krive, strije od poroda, žuljeve od poslova za koje smo manje plaćene od naših kolega, bore od nepravde jer se hrpu puta susrećeš s diskriminacijom. Ali to ne nosimo ponosno, jer tu ponosu mjesta nema.

Jučer je svaka 4. nosila ružu… a u Hrvatskoj postoji i jedna ružna statistika. Jeste li znali da svaka 4. žena padne niz stepenice? Modrice koje dobije tim ‘padom’ neće ponosno nositi kao ružu. Nabit će cvike na oči i skrivat ih od susjeda i prijatelja, koji vrlo vjerojatno ionako znaju da nije pala niz stepenice. Nije, jer su je čuli. Isto tako ti isti susjedi i prijatelji vrlo vjerojatno će nastaviti ljubazno pozdravljati njenog muža ili partnera koji je pomogao padu niz stepenice. Malo ju je ohrabrio nije on to zapravo htio.

Na dane poput Dana žena ja se ne osjećam dobro. Istina, divno je biti žena. I treba to slaviti, ali ne u okolnostima u kojima realnost u brojkama izgleda ovako, bar u Hrvatskoj, pa ajmo vidjeti ponos Hrvatske… opet i opet… :

- U zadnjih 10 godina u Hrvatskoj je od strane nasilnog partnera ubijeno 300 žena.

-Samo u 2013. u Hrvatskoj su ubijene 23 žene, 11 od osoba bliskih njima.

- Žene su bile žrtve u više od 600 nasilnih slučajeva samo 2013. godine.

- Iako je godišnje prijavljeno oko stotinjak silovanja, realna brojka silovanih žena na godinu u Hrvatskoj iznosi oko 2000.

- Žrtva u procesu suđenja za silovanje više vremena provede na sudu nego počinitelj u zatvoru.

- U Hrvatskoj je praksa da se za nasilja i silovanja daju minimalne kazne. (Za silovanje je minimalna kazna godina dana od 1.1.2013. za nasilje u obitelji 6 mjeseci!)

- Prosjek kazni za silovanja u Hrvatskoj su 3.6 godina, a sam proces suđenja traje iznosi oko 5 godina. Na sudu su registrirani i slučajevi koji su trajali i do 9 godina.

- Žene u prosjeku ostanu i do 10 godina sa nasilnikom prije nego se ohrabre ostaviti nasilnika.

- U 30 posto slučajeva pretučena žena je privedena u policijsku postaju skupa s nasilnikom, takva je praksa

- Od 1.1.2013. članak 215a maknut je iz Kaznenog zakona. Ukinut članak 215a Kaznenog zakona, koji se tiče nasilničkog ponašanja u obitelji odnosio se na nasilje, zlostavljanje ili drsko ponašanje koje drugog člana ili članice obitelji dovode u ponižavajući položaj. Taj dio je prebačen u domenu Prekršajnog Zakona… ako bi banalizirali mogli bi nasilje u obitelji na kraju izjednačiti s kaznama za parkiranje. 

Iskreno, ja ne mogu prestati pisati o ovim brojkama. I smatram da ih treba ponavljati sve dok nesretne brojke ne nestanu ili se smanje. 

Otkud mi ovi podatci? Voljela bih reći da su odokativni ali nisu. Do njih sam došla radeći na kampanji TO JE I TVOJA STVAR, desetodnevnoj kampanji na Otvorenom uoči Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama. To je bilo prije 5 mjeseci… brojke i dalje ne izgledaju bolje. U tih mjesec dana koliko smo radile za kampanju kolegice Tanja Ribić i Ivana Bliznac i ja razgovarale smo sa sugovornicima iz raznih područja koji se bave poboljšanjem prava žena i koji rade na pozicijama gdje imaju utjecaja. Kontaktirali smo civilne udruge koje se bave promicanjem ženskih prava  poput Ženske sobe, Autonomne ženske kuće, zatim MUP, sudove, BaBe, saborske zastupnice, Ured za ravnopravnost spolova, psihologe, odvjetnike…Znate li koji je zaključak?

Svaka od udruga koja se bavi promicanjem ženskih prava u jednom trenutku dođe do zida. I ne može dalje – zašto? Država ne pomaže dovoljno, nema dovoljno udruga koje se bave savjetovanjem žena jer se za takve stvari nema novaca, i sve što udrugama ostaje jest da se okreću europskim fondovima koji im mogu ali i ne moraju dati novce. I tako iz godine u godinu.

Sudovi su spori, objašnjenje zašto je praksa na sudovima davati minimalne kazne za nasilje i silovanja nismo dobili. Ajmo samo reći da suci u tom pogledu nisu bili najrazgovorljiviji.

Ono što je svakako bilo pohvaljeno u razgovoru s udrugama je edukacija policajaca, i svih onih koji dolaze u doticaj sa žrtvama nasilja. U tom pogledu pomaka ima, naravno i to može biti bolje ali bar s te strane napretka ima. Što onda možemo učiniti?

Možemo se aktivirati sami. Svjedoci smo prosvjedima koji su u najmanju ruku smiješni… voljni smo imati referendum o tome tko će koga ženiti, a ne možemo izaći na ulice zbog 300 ubijenih žena? Zar to nije dovoljno? Zar ‘pad niz stube’ boli samo žene koje padaju? Može li njihov pad ublažiti crvena ruža koju će simbolično dobiti na Dan žena? Ako ništa, bar će boja odgovarati boji puknute usne.

Drage žene, sretan vam svaki dan! Ne zaboravite da je svaki naš, i nije svaki dan posut ružama ali ne mora biti posut ni diskriminacijom, udarcima, omalovažavanjem i nepravdom.

Tik tak tik tak...Kome kuca biološki sat?

U petak sam bila vani (čitaj, mirno piće s curama – jer gdje osoba od 28 godina može izaći, a da ne bude okružena duplo mlađim klincima kojima je sve vrh, znači vrh? Ok, možda pretjerujem. Stara sam i za mirna sam druženja). Nas 4 babe našle se na pivi. Nije baš ženstveno, ali je pasalo. Nekad ti dođe da popiješ pivo.

Dvije u vezi, jedna udana a jedna single. Sve smo kao kul, moderne ženske. Složile smo se da ni jednoj na pragu tridesetih ne otkucava biološki sat. Koji sat? (tik tak tik tak) Lajfstajl običnih smrtnica s djecom nas ne zanima… a ipak, većinska tema večeri bili su klinci, svadbe, zaruke, veze. Hm, čini se da ipak ne odskačemo? Je li moguće da smo zapravo normalne žene? Jel moguće da hoćemo ono što zapravo nećemo? Da smo na sudu, protiv nas bi se predočili sljedeći dokazi:

Dokaz 1: Udaja me ne zanima, ali ipak eto… kao, raspitujem se jer je jedna od nas organizatorica vjenčanja koliko bi me došlo skromno, ali kul vjenčanje. Kuiš ono, neću ja crkvu. Hoću ja romantiku… na otvorenom (ne radiju, prirodi)… gledamo se u oči i to romantiku. Al, kao ne zanima me to. Pitam samo. Nakon što saznam koliko zapravo košta romantika, odlučim da su svadba i udaja za mene ipak prekonvencionalni. (Tik tak tik tak ).

Dokaz 2: Jedna od nas je u vezi 2.5 godine… i ono, sve je super, sve je kul. On je taj. Nikad nije osjetila da je to to do sad. I moderni su oni, i ne drže do etiketa… ALI. On ne spominje nikakve zaruke, ma ni stanovanje a uređuje si stan. Što da radi? Da da hint… Da ga pita? Kupila je već neke sitnice za stan, nije odbio! Mislim, kao…nije bitno ali kad će više predložit neki sljedeći korak??? (Tik tak tik tak )

Dokaz 3: Udana među nama govori kako joj idu na živce ta pitanja kad će više djeca? Nije ona za to. Putuje svijetom, toliko još destinacija je ostalo neistraženo. Uostalom… idu joj na živce. Ok, ajd ne idu joj na živce. Ima djecu od frendica… i ok je igrati se s njima 2 sata i vratiti ih mami. Uostalom, pa vidi da su bile lude kad su rodile. Neko vrijeme nisu bile svoje. (šokantno, zar ne? ) Ipak, ima planove. Zna i kako će ih odgajati… Neće raditi greške modernih roditelja. Ovi što klince ne doživljavaju, puštaju im da gledaju tv po cijele dane… nasilne crtiće. Ona će to izvesti starinski… Morat će ići van, igrati se. Ma nije problem da tu i tamo dobiju i plisku. Tako se djeca odgajaju. I… možda će ih imati kad i njeno društvo. Čisto da ne bude sad iznimka… iako, neke već imaju klince. Mislim, ali nije da je razmišljala o tome… Ali mogla bi i posvojiti, tu se ubacujem i ja. Jer i ja ću posvojit. (Tik tak tik tak).

Dokaz 4: Da je netko slušao redoslijed naših teme… djeca, udaja, klinci, zaruke… čuo bi samo tik tak tik tik… U jednom trenu tako sam glasno čula kucanje da sam morala popiti još jednu pivu.

Čini se da ipak nismo toliko ‘moderne’. Ne daj bože da ikoja od nas naglas kaže da zapravo želi sasvim normalne stvari. Jer normalno više nije IN. Možda na idućoj cugi :) A možda poželimo normalne stvari kad romantika više ne bude tako skupa, život u dvoje ne bude tako kompliciran a klince ne bude tako teško i rizično odgajati u našoj zemlji.  Dok to ne riješimo, sat neka kuca tiho. Ko digitalni – možeš ga malo i uštimati. Digitalni biološki sat!

(Tik tak tik tak)

Prisežem!

Prisežem da ovaj tekst neće biti predugačak! :) Gledala sam jučer prisegu prve hrvatske predsjednice. Bila je lijepa u plavom.

Iskreno, moram priznati nisam gledala sve... prebacila sam na 'Zgodnu ženu' jer je bio ciklus ljubavnih filmova za Valentinovo. Tko ima kabelsku mogao je uhvatiti čak 3 filma s Julkom Roberts, sve romantične komedije. Nju uvijek netko spasi na kraju. Dođe princ i izvuče je iz svih nevolja koje joj se događaju kroz film. U dva filma bio je to Richard Gere. 

No, vratimo na se na predsjednicu i lentu. Od predsjednice imamo mrvicu drugačija očekivanja... očekujemo da ona spasi nas ili bar pripomogne spasu. Richarda Gerea nema za nju. U ovom slučaju, on je doma i čuva djecu. Malo karikiram ali za promjenu nije bilo loše vidjeti prisegu žene. Lentu je primila žena koja nije poželjela mir u svijetu, nego bolje za svoju zemlju.

Za sad mi je to dovoljno. Ostalo ćemo tek vidjeti... Hrvatska čeka. 

Razmišljala sam malo o tim lentama, prisegama... koliko puta su oči uprte u nas dok prisežemo? Dok nešto obećajemo. Koliko puta to zaista mislimo? Recimo da u prosječnom životu ima par prisega... ajmo redom: 

1. Ako si vjernik prisežeš par puta na primanju raznih sakramenata. Većinom se odričeš Sotone. Što i nije tako teško. Nitko ne želi Sotonu. Osim ako si tinejdžer i zapadneš u krizu identiteta i neki kult.

2. Kad diplomiraš – prisežeš da ćeš ponosno promovirati svoju struku, i biti predstavnik akademskog puka.... itd. Ne sjećam se točno kako idu riječi te prisege, ali znam da je bilo dosta svečano. 3 muškarca u haljini, uplakani roditelji... i mi koji kročimo po diplomu misleći da će nam donijeti bolje sutra.

3. Ako zapneš na sudu kao svjedok – i tad se priseže zar ne? Da ćeš govoriti istinu i da nećeš lagati. Ovo nagađam, vidjela sam to 100 puta na TV-u.

4. Ako pobijediš na izboru za Miss, preuzmeš lentu i prisegneš da se nećeš udebljati više od 3 kile godinu dana koliko predstavljaš svoju zemlju. To isto nagađam, nisam se nikada natjecala za Miss. Ali često sam držala govor u ogledalu. Bože... šta bih svašta obećavala.

5. Kad se ženiš ili udaješ. I tad prisežeš... prisežeš da ćeš voljeti i poštivati osobu koja stoji pred tobom. Da ćeš biti uz nju ili njega do kraja života, da je nećeš varati i da ćeš je voljeti čak i kad bude izgužvana i sijeda. I ako ne spadaš u statistiku raspadanja svakog 3. braka... prisežeš da ćeš živjeti kompromis kako bi sve to trajalo duže i sretnije.

6. Kad dobiješ dijete – vjerujem da prisegneš sam sebi da ćeš ga voljeti, paziti i maziti do kraja života. Prisežeš da nećeš ponavljati greške svojih roditelja, i da nikad nećeš biti kao svoja majka. Da ćeš sve stvari napraviti drugačije... prisežeš da ćeš ti to puno mudrije napraviti. Prisežeš sebi... ne znam, i ovu prisegu pretpostavljam. Nemam djecu još, ali pretpostavljam da će prisega tako nekako zvučati. Iako u dubini znam da mom budućem klincu neće faliti baš ništa da ja budem baš kao moja mama.

7. Prisežeš... ako postaneš predsjednica! Ili saborska zastupnica. Uz sve riječi koje idu uz to, pustiš i suzu jer je to ženski. I jer trebaš pustit suzu, za boga miloga postala si predsjednica jedne zemlje! Ako si muškarac, nećeš pustiti suzu jer to bi značilo da si mekušac. Pustiš neka plače tvoja žena. Prva dama. To je prednost kad si žena. Možeš sve što hoćeš... sredit se, zaplakat, zapjevat... i prisegnut za predsjednicu.

Ponestalo mi je prisega. Vrijeme je da ispunim ono što sam prisegnula na početku teksta. Da ovaj tekst neće biti predug. Za što god da prisežete... mislim da je prije svega bitno biti iskren prema sebi. Pa ćete valjda onda biti iskreni i prema drugima...inače nema smisla. 

Živjeli!