Slatko-gorki okus korneta

Vidjela sam prvi sladoled na ulici ove godine. Lažem, u parku. Proljeće, jesi li već tu? Predivan vikend je iza nas i šlag na torti su definitivno bili ti korneti u rukama oca i sina u parku iz moje zgrade.

Vidjela sam ih s prozora, i odjednom sam osjetila takvu krivnju što nisam vani. Odjednom me spopao takav strah da propuštam život koji se događa izvan mojih zidova. Odjednom mi se tako pretužan učinio moj nedjeljni maraton Almodovara iz osamdesetih koji moram održat bar jednom godišnje. Ali taj kornet me trgnuo… otvorila sam ormar, izvukla kožnu jaknu koju sam kupila početkom siječnja na sniženju i zaključila da je došao taj dan da doživi svoje vatreno krštenje, iliti osunčanje. Njega pak nije trebalo dodatno uvjeravati zašto iz ovih stopa moramo napustiti stan – trebalo je samo spomenuti taj kornet. Almodovara ionako ne voli, a kornet s druge strane – može uvijek.

Sladoled i ja imamo čudan odnos. Volim ga, ali mi je često povezan s tugom. Volim ga, ali nikad u kornetu… otkako sama kupujem sladoled, nikad u životu nisam kupila kornet… ni u slastičarnici, uvijek tražim čašicu! Opet, kad ga vidim uvijek me vrati u djetinjstvo. Pa me slijed misli uvijek odvuče na liječnike i igle.

Ništa tragično, kao mala sam imala anemiju… i kako nisam voljela ljude u bijelom mama je mislila da sladoled poslije pregleda uvijek sve popravi. I popravljao je, budimo realni, koju bol sladoled ne može izliječiti?

Svaki put kad su me pikali, ona je kupovala sladoled. Išli smo na kornet… ili mali onaj spljošteni sokić iz tetrapaka jer je uvijek imao najšareniju i najsjajniju ambalažu. Ni to ne pijem više, ali i dalje volim šareno i sjajno. Sladoled je bio za ljeto, a sok za zimu ili kad nije bilo sunca. Moja mama je bila u uvjerenju da se sladoled samo jede ljeti.

Anemija je prošla, ali ljubav prema kornetu nikad se nije vratila.

Par godina kasnije moja sestrična Marina htjela je naušnice i probušene uši. Imale smo 6. godina i mame su nas odvele u grad, ja sam već imala probušene uši ali se iskreno ne sjećam kako je to izgledalo jer sam bila stara samo 6 mjeseci kad je mama zaključila da je vrijeme za naušnice! I danas ih jako volim. Marinu je zanimalo jel to boli, ja joj nisam znala reći… ali kad je mama rekla da poslije bušenja idemo na sladoled, naslutila sam da nije dobro. Znala sam da će boljeti.

Sat vremena kasnije, nakon što se Marina prestala derati sve 4 smo imale kornet u ruci i divile se Marininim naušnicama. Ona ih nije htjela ni pogledati, samo je bijesno lizala kornet… žene valjda rano nauče da ljepota boli. No, sve što boli sladoled može zaliječiti.

Sretan vam zadnji tjedan zime!

Dan žena: Ruže i udarci

Jučer je bio Dan žena. Odat ću vam jednu tajnu… volim na takve dane sjest van i piti kavu. A jučerašnji sunčani dan mi je dao dobru priliku za to. Volim sjediti sama i promatrati ljude. Jučer sam promatrala žene. Svaka 3-4. žena je prolazila pokraj kafića u kojem sam sjedila s ružom u ruci. Ružom koju je vjerojatno dobila za Dan žena – jer je žena.

Glava visoko gore, Dan je žena – a ona je dobila ružu. Osmjeh na licu. To cvijeće radi ženama. Pomislila sam, kako bi bilo dobro da mi žene sve tako ponosno nosimo kao te ruže koje se simbolično darivaju na dane poput dana žena, Valentinova… i sl. Masnice za koje nismo krive, strije od poroda, žuljeve od poslova za koje smo manje plaćene od naših kolega, bore od nepravde jer se hrpu puta susrećeš s diskriminacijom. Ali to ne nosimo ponosno, jer tu ponosu mjesta nema.

Jučer je svaka 4. nosila ružu… a u Hrvatskoj postoji i jedna ružna statistika. Jeste li znali da svaka 4. žena padne niz stepenice? Modrice koje dobije tim ‘padom’ neće ponosno nositi kao ružu. Nabit će cvike na oči i skrivat ih od susjeda i prijatelja, koji vrlo vjerojatno ionako znaju da nije pala niz stepenice. Nije, jer su je čuli. Isto tako ti isti susjedi i prijatelji vrlo vjerojatno će nastaviti ljubazno pozdravljati njenog muža ili partnera koji je pomogao padu niz stepenice. Malo ju je ohrabrio nije on to zapravo htio.

Na dane poput Dana žena ja se ne osjećam dobro. Istina, divno je biti žena. I treba to slaviti, ali ne u okolnostima u kojima realnost u brojkama izgleda ovako, bar u Hrvatskoj, pa ajmo vidjeti ponos Hrvatske… opet i opet… :

- U zadnjih 10 godina u Hrvatskoj je od strane nasilnog partnera ubijeno 300 žena.

-Samo u 2013. u Hrvatskoj su ubijene 23 žene, 11 od osoba bliskih njima.

- Žene su bile žrtve u više od 600 nasilnih slučajeva samo 2013. godine.

- Iako je godišnje prijavljeno oko stotinjak silovanja, realna brojka silovanih žena na godinu u Hrvatskoj iznosi oko 2000.

- Žrtva u procesu suđenja za silovanje više vremena provede na sudu nego počinitelj u zatvoru.

- U Hrvatskoj je praksa da se za nasilja i silovanja daju minimalne kazne. (Za silovanje je minimalna kazna godina dana od 1.1.2013. za nasilje u obitelji 6 mjeseci!)

- Prosjek kazni za silovanja u Hrvatskoj su 3.6 godina, a sam proces suđenja traje iznosi oko 5 godina. Na sudu su registrirani i slučajevi koji su trajali i do 9 godina.

- Žene u prosjeku ostanu i do 10 godina sa nasilnikom prije nego se ohrabre ostaviti nasilnika.

- U 30 posto slučajeva pretučena žena je privedena u policijsku postaju skupa s nasilnikom, takva je praksa

- Od 1.1.2013. članak 215a maknut je iz Kaznenog zakona. Ukinut članak 215a Kaznenog zakona, koji se tiče nasilničkog ponašanja u obitelji odnosio se na nasilje, zlostavljanje ili drsko ponašanje koje drugog člana ili članice obitelji dovode u ponižavajući položaj. Taj dio je prebačen u domenu Prekršajnog Zakona… ako bi banalizirali mogli bi nasilje u obitelji na kraju izjednačiti s kaznama za parkiranje. 

Iskreno, ja ne mogu prestati pisati o ovim brojkama. I smatram da ih treba ponavljati sve dok nesretne brojke ne nestanu ili se smanje. 

Otkud mi ovi podatci? Voljela bih reći da su odokativni ali nisu. Do njih sam došla radeći na kampanji TO JE I TVOJA STVAR, desetodnevnoj kampanji na Otvorenom uoči Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama. To je bilo prije 5 mjeseci… brojke i dalje ne izgledaju bolje. U tih mjesec dana koliko smo radile za kampanju kolegice Tanja Ribić i Ivana Bliznac i ja razgovarale smo sa sugovornicima iz raznih područja koji se bave poboljšanjem prava žena i koji rade na pozicijama gdje imaju utjecaja. Kontaktirali smo civilne udruge koje se bave promicanjem ženskih prava  poput Ženske sobe, Autonomne ženske kuće, zatim MUP, sudove, BaBe, saborske zastupnice, Ured za ravnopravnost spolova, psihologe, odvjetnike…Znate li koji je zaključak?

Svaka od udruga koja se bavi promicanjem ženskih prava u jednom trenutku dođe do zida. I ne može dalje – zašto? Država ne pomaže dovoljno, nema dovoljno udruga koje se bave savjetovanjem žena jer se za takve stvari nema novaca, i sve što udrugama ostaje jest da se okreću europskim fondovima koji im mogu ali i ne moraju dati novce. I tako iz godine u godinu.

Sudovi su spori, objašnjenje zašto je praksa na sudovima davati minimalne kazne za nasilje i silovanja nismo dobili. Ajmo samo reći da suci u tom pogledu nisu bili najrazgovorljiviji.

Ono što je svakako bilo pohvaljeno u razgovoru s udrugama je edukacija policajaca, i svih onih koji dolaze u doticaj sa žrtvama nasilja. U tom pogledu pomaka ima, naravno i to može biti bolje ali bar s te strane napretka ima. Što onda možemo učiniti?

Možemo se aktivirati sami. Svjedoci smo prosvjedima koji su u najmanju ruku smiješni… voljni smo imati referendum o tome tko će koga ženiti, a ne možemo izaći na ulice zbog 300 ubijenih žena? Zar to nije dovoljno? Zar ‘pad niz stube’ boli samo žene koje padaju? Može li njihov pad ublažiti crvena ruža koju će simbolično dobiti na Dan žena? Ako ništa, bar će boja odgovarati boji puknute usne.

Drage žene, sretan vam svaki dan! Ne zaboravite da je svaki naš, i nije svaki dan posut ružama ali ne mora biti posut ni diskriminacijom, udarcima, omalovažavanjem i nepravdom.

Tik tak tik tak...Kome kuca biološki sat?

U petak sam bila vani (čitaj, mirno piće s curama – jer gdje osoba od 28 godina može izaći, a da ne bude okružena duplo mlađim klincima kojima je sve vrh, znači vrh? Ok, možda pretjerujem. Stara sam i za mirna sam druženja). Nas 4 babe našle se na pivi. Nije baš ženstveno, ali je pasalo. Nekad ti dođe da popiješ pivo.

Dvije u vezi, jedna udana a jedna single. Sve smo kao kul, moderne ženske. Složile smo se da ni jednoj na pragu tridesetih ne otkucava biološki sat. Koji sat? (tik tak tik tak) Lajfstajl običnih smrtnica s djecom nas ne zanima… a ipak, većinska tema večeri bili su klinci, svadbe, zaruke, veze. Hm, čini se da ipak ne odskačemo? Je li moguće da smo zapravo normalne žene? Jel moguće da hoćemo ono što zapravo nećemo? Da smo na sudu, protiv nas bi se predočili sljedeći dokazi:

Dokaz 1: Udaja me ne zanima, ali ipak eto… kao, raspitujem se jer je jedna od nas organizatorica vjenčanja koliko bi me došlo skromno, ali kul vjenčanje. Kuiš ono, neću ja crkvu. Hoću ja romantiku… na otvorenom (ne radiju, prirodi)… gledamo se u oči i to romantiku. Al, kao ne zanima me to. Pitam samo. Nakon što saznam koliko zapravo košta romantika, odlučim da su svadba i udaja za mene ipak prekonvencionalni. (Tik tak tik tak ).

Dokaz 2: Jedna od nas je u vezi 2.5 godine… i ono, sve je super, sve je kul. On je taj. Nikad nije osjetila da je to to do sad. I moderni su oni, i ne drže do etiketa… ALI. On ne spominje nikakve zaruke, ma ni stanovanje a uređuje si stan. Što da radi? Da da hint… Da ga pita? Kupila je već neke sitnice za stan, nije odbio! Mislim, kao…nije bitno ali kad će više predložit neki sljedeći korak??? (Tik tak tik tak )

Dokaz 3: Udana među nama govori kako joj idu na živce ta pitanja kad će više djeca? Nije ona za to. Putuje svijetom, toliko još destinacija je ostalo neistraženo. Uostalom… idu joj na živce. Ok, ajd ne idu joj na živce. Ima djecu od frendica… i ok je igrati se s njima 2 sata i vratiti ih mami. Uostalom, pa vidi da su bile lude kad su rodile. Neko vrijeme nisu bile svoje. (šokantno, zar ne? ) Ipak, ima planove. Zna i kako će ih odgajati… Neće raditi greške modernih roditelja. Ovi što klince ne doživljavaju, puštaju im da gledaju tv po cijele dane… nasilne crtiće. Ona će to izvesti starinski… Morat će ići van, igrati se. Ma nije problem da tu i tamo dobiju i plisku. Tako se djeca odgajaju. I… možda će ih imati kad i njeno društvo. Čisto da ne bude sad iznimka… iako, neke već imaju klince. Mislim, ali nije da je razmišljala o tome… Ali mogla bi i posvojiti, tu se ubacujem i ja. Jer i ja ću posvojit. (Tik tak tik tak).

Dokaz 4: Da je netko slušao redoslijed naših teme… djeca, udaja, klinci, zaruke… čuo bi samo tik tak tik tik… U jednom trenu tako sam glasno čula kucanje da sam morala popiti još jednu pivu.

Čini se da ipak nismo toliko ‘moderne’. Ne daj bože da ikoja od nas naglas kaže da zapravo želi sasvim normalne stvari. Jer normalno više nije IN. Možda na idućoj cugi :) A možda poželimo normalne stvari kad romantika više ne bude tako skupa, život u dvoje ne bude tako kompliciran a klince ne bude tako teško i rizično odgajati u našoj zemlji.  Dok to ne riješimo, sat neka kuca tiho. Ko digitalni – možeš ga malo i uštimati. Digitalni biološki sat!

(Tik tak tik tak)