Prisežem!

Prisežem da ovaj tekst neće biti predugačak! :) Gledala sam jučer prisegu prve hrvatske predsjednice. Bila je lijepa u plavom.

Iskreno, moram priznati nisam gledala sve... prebacila sam na 'Zgodnu ženu' jer je bio ciklus ljubavnih filmova za Valentinovo. Tko ima kabelsku mogao je uhvatiti čak 3 filma s Julkom Roberts, sve romantične komedije. Nju uvijek netko spasi na kraju. Dođe princ i izvuče je iz svih nevolja koje joj se događaju kroz film. U dva filma bio je to Richard Gere. 

No, vratimo na se na predsjednicu i lentu. Od predsjednice imamo mrvicu drugačija očekivanja... očekujemo da ona spasi nas ili bar pripomogne spasu. Richarda Gerea nema za nju. U ovom slučaju, on je doma i čuva djecu. Malo karikiram ali za promjenu nije bilo loše vidjeti prisegu žene. Lentu je primila žena koja nije poželjela mir u svijetu, nego bolje za svoju zemlju.

Za sad mi je to dovoljno. Ostalo ćemo tek vidjeti... Hrvatska čeka. 

Razmišljala sam malo o tim lentama, prisegama... koliko puta su oči uprte u nas dok prisežemo? Dok nešto obećajemo. Koliko puta to zaista mislimo? Recimo da u prosječnom životu ima par prisega... ajmo redom: 

1. Ako si vjernik prisežeš par puta na primanju raznih sakramenata. Većinom se odričeš Sotone. Što i nije tako teško. Nitko ne želi Sotonu. Osim ako si tinejdžer i zapadneš u krizu identiteta i neki kult.

2. Kad diplomiraš – prisežeš da ćeš ponosno promovirati svoju struku, i biti predstavnik akademskog puka.... itd. Ne sjećam se točno kako idu riječi te prisege, ali znam da je bilo dosta svečano. 3 muškarca u haljini, uplakani roditelji... i mi koji kročimo po diplomu misleći da će nam donijeti bolje sutra.

3. Ako zapneš na sudu kao svjedok – i tad se priseže zar ne? Da ćeš govoriti istinu i da nećeš lagati. Ovo nagađam, vidjela sam to 100 puta na TV-u.

4. Ako pobijediš na izboru za Miss, preuzmeš lentu i prisegneš da se nećeš udebljati više od 3 kile godinu dana koliko predstavljaš svoju zemlju. To isto nagađam, nisam se nikada natjecala za Miss. Ali često sam držala govor u ogledalu. Bože... šta bih svašta obećavala.

5. Kad se ženiš ili udaješ. I tad prisežeš... prisežeš da ćeš voljeti i poštivati osobu koja stoji pred tobom. Da ćeš biti uz nju ili njega do kraja života, da je nećeš varati i da ćeš je voljeti čak i kad bude izgužvana i sijeda. I ako ne spadaš u statistiku raspadanja svakog 3. braka... prisežeš da ćeš živjeti kompromis kako bi sve to trajalo duže i sretnije.

6. Kad dobiješ dijete – vjerujem da prisegneš sam sebi da ćeš ga voljeti, paziti i maziti do kraja života. Prisežeš da nećeš ponavljati greške svojih roditelja, i da nikad nećeš biti kao svoja majka. Da ćeš sve stvari napraviti drugačije... prisežeš da ćeš ti to puno mudrije napraviti. Prisežeš sebi... ne znam, i ovu prisegu pretpostavljam. Nemam djecu još, ali pretpostavljam da će prisega tako nekako zvučati. Iako u dubini znam da mom budućem klincu neće faliti baš ništa da ja budem baš kao moja mama.

7. Prisežeš... ako postaneš predsjednica! Ili saborska zastupnica. Uz sve riječi koje idu uz to, pustiš i suzu jer je to ženski. I jer trebaš pustit suzu, za boga miloga postala si predsjednica jedne zemlje! Ako si muškarac, nećeš pustiti suzu jer to bi značilo da si mekušac. Pustiš neka plače tvoja žena. Prva dama. To je prednost kad si žena. Možeš sve što hoćeš... sredit se, zaplakat, zapjevat... i prisegnut za predsjednicu.

Ponestalo mi je prisega. Vrijeme je da ispunim ono što sam prisegnula na početku teksta. Da ovaj tekst neće biti predug. Za što god da prisežete... mislim da je prije svega bitno biti iskren prema sebi. Pa ćete valjda onda biti iskreni i prema drugima...inače nema smisla. 

Živjeli!

Kakve veze imaju ljubav i poledica?

Ovih dana Zagreb je zaleđen i nije loše imati nekoga tko će te primiti za ruku ako na vrijeme ne vidiš zaleđenu lokvu na cesti. Dođe dobro i u Splitu ljeti... ljetos sam se tako poskliznula i udarila bi sigurno u stepenicu glavom na izlazu iz Dioklecijanove palače da me netko nije uhvatio. I uhvatio me netko, bila je to malo jača Nijemica. Moj dragi je gledao uokolo, bio je impresioniran time što unutar palače postoji moderan WC.

No, vratimo se na zagrebačku poledicu i pustimo zasada skliske dalmatinske ulice. U subotu sam tako na skliskom zagrebačkom asfaltu vidjela stariji par... cca 75-80 oboje. Idu oni tako sporo – i drže se za ruke. Pričaju, gledaju se, zajedno održavaju ravnotežu... i bezubi osmjeh te bake koji sam vidjela bio je nešto najljepše što sam vidjela ovaj mjesec. Pomislih da bi tako trebale izgledati sve Valentinovske reklame. Može li ljubav biti igdje vidljivija nego u ovom slučaju?

Kad znaš da nije bitan više ni izgled, ni darovi, ni koliko kila imaš viška, imaš li izrast... zube? Njih dvoje se gledaju ko da su zadnje osobe na ovom svijetu. I čisto sumnjam da će obilježiti Valentinovo, ili da znaju koji uopće dan pada dan zaljubljenih. U njihovim borama pišu godine koje su proveli skupa, u naboranim rukama koje skupa održavaju ravnotežu urezano je i dobro i loše koje su proveli skupa.

I onda pogledam sebe, koja ću se namrgodit i uvredljivo otpuhnut ako na Valentinovo nedajbože ne dobijem neki cvijet, večeru ili sitnicu. Naravno, do sad je već naučio da se to ne smije dogoditi iako uvijek kažem da je to glup običaj i da ga nećemo obilježavati.
Ono što ja sama zaboravljam, a vjerujem i veliki broj nas da nije stvar u jednom danu – stvar je u svakom danu. Kažu, nije proljeće jedna lasta. Tako valjda ni ljubav nije jedna ruža. Ili buket.
Ljubav je kad netko zna kakvu kavu piješ, ljubav je kad ružu dobiješ 27.1. na skroz nebitan dan, ljubav je kad ti netko ostavi tvoju vrstu keksa u miješanim keksima jer zna da druge iz tog mixa ne jedeš. Ljubav je kad pojede tvoj kupus iz sarme jer zna da inače voliš kiseli kupus, ali ne sa sarmom. Ljubav je kad... znaš to. Znaš da sam/sama možeš dopuniti niz. Za svakoga je to nešto drugo. Zašto nam je onda netko stavio taj 14.2. kao praznik ljubavi? Možda upravo zato da nas podsjeti da nije bitan dan... da su sitnice koje ljubav uključuje ono što trebamo raditi i trebamo željeti raditi svaki dan.

Zato žene drage, ako vas vaša bolja polovica ne uhvati ponekad kad se poskliznete (u mom slučaju ne bi ni stigao svaki put), ako baš 14.02. zaboravi da vam treba kupiti neku sitnicu, odvesti na večeru... ne gledajte to kao tragediju. Gledajte opću sliku... gledajte sitnice. Gledajte drži li vas za ruku onda kad ne možete hodati sami, gledajte svaki dan. Ako drugi dani ne štimaju, ako sitnica nema... onda ima razloga za paniku. Ovo ostalo su sve finese... Bitno je voljeti se svaki dan! To se računa!

Samci, ima prednosti taj 14. 2. i za vas... kažu, najveće su šanse da ćete tu večer upoznati nekog novog ako izađete van. Ovi u parovima il su doma, il na 'romantičnim' večerama.... Tako da, to je savršeno vrijeme za lov! Plus, čokolada je na sniženju! :)
Zato bili u vezi ili ne, sretno vam Valentinovo ispred nas :) i što manje padova na poledici.

Što se dogodi s Johnnyjem i Baby poslije Happy Enda?

Ponekad mislim da sam u prošlom životu bila Indijka. Obožavam filmove koji sadrže – ljubav, ples, glazbu i pjevanje. Ne nužno tim redoslijedom a može i sve skupa. Tako sam jučer u moru kanala ponovno naletjela na Prljavi ples. Legendarni Patrick Swayze i Jennifer Imam Novi Nos Grey. Al u fazi kad je ona bila ona – s normalnim nosom. Pamtim taj film otkad znam za sebe. Prvo ga nisam smjela gledati jer je mama smatrala da nije prikladan za djevojčicu od 5 godina. A onda kad sam ga počela gledati – nisam mogla prestati.

Jučer sam ga ponovno pogledala od početka do kraja. Samo... jučer mi kraj baš i nije legao.U glavi mi je ostalo samo: Zbilja, što se dogodi s Johnnyjem i Baby poslije plesnjaka? Jel ostanu skupa pa ih uzdržava njen tata dok ona studira? Putuje li Baby dalje s njim svijetom od gaže do gaže u prikolici ili onom crnom autu u kojem je razbio prozor jer je zaboravio ključeve unutra? Može li Baby postati doktorica i spašavati zemlje trećeg svijeta uz Johnnyja koji fantastično uvrće bokovima i ima lude zamisli kako da napravi super predstavu? Ostavi li je Johnny ipak u kutu?

Kao i sve velike stvari – ostalo je negdje u svemiru. Otvoreno za interpretaciju. Ovaj put me kraj rastužio jer ga prije nikad nisam preispitivala... uvijek imaju happy end i to je to. Sad se brinem za njih. Hoće li opstati? Jel to samo ljetna afera? Kako i od čega žive?

Pjevno-plesni drugi film koji sam gledala neki dan – Into the Woods, igra u kinima, odlična ekipa Meryl Streep, Emily Blunt rasturaju ... (Spoiler alert!!!! ne čitaj dalje ako te zanima ovaj film ili samo preskoči ovaj odjeljak) je ponudio priču poslije priče. Zapravo je dao odgovor – što se dogodi između Pepeljuge i princa jednom kad dođe onaj 'i živjeli su sretno do kraja života'. Ni to mi se nije svidjelo. Zašto? Zato što se ispostavilo na kraju da je princ švaler a Pepeljuga je zaključila da ona zapravo voli kućanske poslove. Tko mi je kriv! Princ ima i ispriku: Oprosti... učili su me da budem šarmantan. Ne i iskren.

Pošteno. Nitko nije specificirao detalje oko princa, ali u glavama svih žena on je nekako savršen. I to je problem – stvara se kriva slika. I onda kad dođe onaj dio poslije sretnog kraja pitaš se što nije u redu jer nitko te nije upozorio na ovo! To nije pisalo u ugovoru! I trošiš novce na Cosmo jer tamo pišu svi odgovori.
Okrivljujem Hollywood za sve ženske zablude vezane uz muškarce. Isto vrijedi i obrnuto. Možda bi bilo bolje da ima više filmova s krajem koji pokazuje što se događa poslije sretnog kraja. Onaj stvarni život – koji može izgledati jednako lijepo čak i kad nema romantike, kad ima samo svakodnevnog života. Ono kad umjesto romantične večere imate ćevape. Naručene.

Da ja pišem ili snimam kraj poslije kraja za Prljavi ples – evo kako bi izgledao od jučer (od jučer kažem, jer možda mi sutra u drugom raspoloženju kraj kakav je u Prljavom plesu bude sasvim u redu) . Baby bi otišla na faks, a Johnny bi otvorio svoju školu plesa. I ostali bi u vezi. Jako bi se jako voljeli na početku, a onda bi shvatili da imaju različite interese i nakon neke 3-4 godine bi shvatili da možda i nisu jedno za drugo. Upoznali bi druge ljude... i možda se čak razišli kao prijatelji. Život bi išao dalje, oboje bi se oženili s nekim drugim... imali kredite, hobije, tajne užitke... i sjetili bi se jedno drugog tu i tamo. Svaki put kad bi vidjeli par na ulici kako pleše... kad bi čuli 'njihovu' pjesmu. Bili bi si lijepa uspomena.

Tako je jučer u mojoj glavi završio Prljavi ples. Na ovaj gore moj način. Možda nije romantičan, možda je nemoguć... al, to je moja glava.

Svi imamo neki film čiji kraj ne možemo preboljeti pa si pišemo ili bar zamišljamo druge krajeve. Bar na platnu, u životu čak stvarno možemo sami režirati svoj kraj.

Tek da počenem o Titanicu... Božemesačuvaj.