Zašto se u cajkaške klubove ne može u rolama? Nema znaka zabrane.

Vikendom volim biciklirati. Ili mamurna ležati doma, ali kako starim tu je sve više bicikliranja. Nije sad to neko apstraktno, desetcima kilometarsko bicikliranje... nego, ono. Sluške u uši, bicikl s trešnjicama koji nema brzine, biciklistička staza (koja u Zagrebu zna sasvim misteriozno nestajati na kolnicima) i ja. Opuštajuće.
 Jedna od mojih omiljenih destinacija s biciklom je Jarun.Istina je da u Zagrebu nemam previše izbora. Bundek je premali i prenatrpan, Maksimir isto... uz to, predaleko mi je i ne da mi se probijati kroz centar i more ljudi.

I tako krstareći Jarunom po milijunti put sam razmišljala o pravilima. Što su uopće pravila i zašto ih mi ljudi uopće moramo imati, kad ne postoji gotovo ni jedno koje ne kršimo. Ne kažem da svi krše sva pravila, ali svi mi imamo ona koja rado prekršimo. Jer, eto.. smatramo ih nepotrebnima. Kao što neki smatraju nepotrebnim pravilo da se drže svoje biciklističke strane na stazi.

Zamislim si monopoly bez pravila - kaos. Svijet bez pravila - kaos. Iako se krše. Tako je je valjda jednom  pračovjek (jel to prvo bilo u Bibliji?) rekao... stop. Ok, za životovanje trebamo pravila. Ajmo vozit desnom stranom (pa ni tu nema sloge), ajmo uvesti hranu koja se jede samo za doručak (tko je vidio pahuljice jest za večeru, ili špagete za doručak), ajmo bit u braku samo s jednom osobom... ajmo... dosad ste već skužili poantu. Ipak, uzmite bilo koje uvriježeno pravilo na svijetu... i nađite mi ono koje se ne krši.

Nisam sad neka zagovornica anarhije, ali čini mi se u zadnje vrijeme da to nije idealno rješenje. A nije ni da imam neko pametnije. Samo primjećujem. Kažu, pravila su tu da se krše. Netko bi i to trebao dodati u pravilnike ljudskog ponašanja. Jer kršimo sve, pravila razvrstavanja otpada, prelaska ceste, dijeta, na poslu... 

Ja se pravila većinom držim, ok, znam šibnut preko ceste na mjestu gdje nema zebre...i pravila dijeta kršim uvijek,  ali pokušavam ih se držat. Najviše o pravilima razmišljam tako dok se vozim jarunskom biciklističkom stazom - jer brate mili, tu anarhija vlada. Pa evo.. razmišljam da pošaljem Bandiću prijedlog nekih novih pravila za tu stazu, smatram da su nužna... možda netko prepozna moju bol. Dodat na listu zabranjenog ili na neku tablu koja bi se mogla ugurati između slavnih nam sportaša na Jarunu. Pravila da podsjete na pravila. NA STAZI SE NE SMIJE DOGAĐATI:

1. Parovi koji se rolaju držeći se za ruke, zauzimajući obe trake. Ovi su mi najdraži, imam samo jednu poruku za njih - ljudi, svijet neće misli da se manje volite ako se rolate u jednoj traci, jedno iza drugoga te tako omogućite biciklistima da vas preteknu, i šetačima iz suprotnog smjera da šeću. Ok, imam dvije. Vaša goruća strast i ljubav neće oslabiti ako se tu i tamo odvojite te osušite mokre dlanove.

2. Nešto slično vrijedi i za šetače koji se čoporativno rasporede kao Smogovci. Ljudi, znam da ste ekipa... i da imate puno kul stvari koje si morate reći. Ali, dajte onda na livadu sa strane. Ova staza široka metar i 20 nije baš idealno rješenje.

3. Poznanici koji se sretnu na stazi, i moraju si prepričati sve što se događalo u ovih 10 godina koliko se očito nisu vidjeli. I stoje na stazi i pričaju. Na sredini staze. Dođe mi da im dam 20 kuna i kažem da odu na kavu. Ja častim, samo se maknite.

4. Ljudi koji stazom šeću s puštenim psom s lajne. To ne mora biti problem ako je pas relativno discipliniran, no ako je mali i polulud a uz to suicidalan i bacit će mi se pod kotač, e to može biti problem. Ne nužno moj...

5. Ovo pravilo gore isto vrijedi i za djecu. Šalim se. (šalim li se?)


6. Biciklistički Schumacheri koji pate što nemaju motocikl. Razumijem da je nekima potreba za brzinom poput potrebe za vodom. Ali staza prepuna, pasa, djece, obitelji, parova koji su si dali zavariti ruke, mene s biciklom bez brzina...  nije pravo mjesto. Stvarno nije, hajde - budi onda faca i šprintaj cestom.I pazi, gle kako je Schumi završio.

7. Za kraj - moja omiljena sorta. Jarunuše. Tako ih zovem. Tip-top cure koje u štiklama nabadaju biciklističkom i rolerskom stazom. Šeću one... Pa jebemu sunce. Jesi ikad vidila mene da dolazim recimo u Nec/Ludnicu/Fontanu/iostalacajkaškamjesta s rolama na nogama? Da ulazim u separe s biciklom? Nisi. I nećeš, jer se to ne radi. Ne zato jer sam ljubomorna na tvoj hod u štiklama, nego jer se ne možeš na vrijeme maknuti. A i smetaš parovima koji se drže za ruke. Smetaš i parovima koji se ne drže za ruke.

Jesam nešto zaboravila?  Kaad već spominjem pravila koja se krše, eto... Boženassačuvaj.

Tko hoda u tuđim cipelama... dobije žulj.

Ima jedna stara izreka, ne znam točno čija je. Kaže: Lako je tuđim kurcem po koprivama mlatit. Da oprostite. I je mogu vam reć... svi to volimo raditi. Tko kaže da nikad nije tuđim po koprivi, laže. Ili je papa Franjo.

Kako samo tako svi olako znamo što bi napravili da smo u nečijoj drugoj situaciji... a za sebe imamo hrpu opravdanja. Pričam danas s prijateljicom, žalimo se uvijek na iste stvari. Kaže ona, gdje nać normalnog frajera? Samo čudaci. Kažem ja, kako da se vratim na srednjoškolsku težinu? (56, hvala lijepo). Nikako k toj brojci.

Gledam nju, zgodna je... pametna, zabavna, niš joj ne fali. Pitam se, pa jel to tako teško? Da sam ja ona... drugačije bi to nekako. Šta odeš malo van, upoznaš nekog.. i tako to. Ali ne ide to tako. Kao što ni meni ne ide mršavljenje do ruba anoreksije.A lagano izgleda - nisam sad nešto debela, ali nisam manekenka. Nemoj jesti i vježbaj. To je to. Jednostavno.

Ipak, ona nema dečka a ja nisam mršava.

Kad je riječ o tome - zašto sami sebi ne damo najbolji savjet, čini mi se nekad da postoje 2 vrste ljudi... oni koji uvijek nalaze opravdanja za sebe da im je lakše ostati živjeti u svojoj koži... i oni koji se jednostavno ne vide i misle da su bezgrešni.

Ovih drugi su opasniji. Ti su se po koprivama namlatili, a nekog drugog peče umjesto njih. Sve oni znaju. Reći će ti kako stvari stoje... samo dođi, samo pitaj za savjet. Ma, kvragu, dobit ćeš ga i ako ne tražiš. Jer svijet je onakav kakav ga oni vide. Reći će ti sve o tebi, znaju oni tko si ti. Možda ne vide točno sebe, ali znaju tko si ti. Ako ih prepoznaš, bježi glavom bez obzira!

Živimo u svijetu u kojem su ljudi opterećeni svim i svačim, možda je zato lakše promatrati druge i misliti da kod njih sve izgleda tako lako. To je zapravo i distrakcija od nas samih. Sad sam počela malo filozofirat, pa ću prestati.  Dođoh do zaključka,  svaki put kad se uhvatim da brinem tuđe brige, shvatim da sam sretna jer očito nemam svoje. Ove svoje ću prepustiti ljudima oko mene... tako to ide očito.

Danas je dan sreće. Sretan vam! Nadam se da u realnom svijetu nije određen datumom nego danima.U čijim god cipelama hodali :)

Pogled kroz naočale bez stakala...one hipsterske.

Šalim se, nisam hipster. Prije par godina sam pisala blog, jer mi se činilo da imam dosta toga za reći. Nije to bilo ništa posebno - to je bilo životovanje jedne studentice. Ovih dana sam ponovno dobila tu potrebu. U nekoj drugoj sam fazi, ali i sad imam potrebu nešto za reći. Što? Ne znam točno. Blog će pokazati.

Možda bi najbolje bilo da se onda predstavim?  Gledam malo te kolumne poznate, ljude koji zbilja imaju što za reći i mogu vam reći da mi opako zvuče. Ono, svi redom imaju kul stvari. Jebene rečenice... misli... izreke. Čini mi se da ja nemam ništa tako posebno, ali tko na kraju krajeva ima? Volim si često ponavljati da je sve stvar prezentacije. Bucka si? Predstavi se kao cura s oblinama. Nemaš posao, piskaraš nešto? Predstavi se kao freelancer. Imaš spiku, ne zna nitko što konkretno radiš? Predstavi se kao PR stručnjak. Kako rekoh... sve je stvar prezentacije.

Zašto mi je onda tako teško prezentirati sebe? Da se gledam sa strane rekla bih o sebi da sam provincijalka u velikom gradu. Nije to veliki baš grad, al je najveći kojeg imamo u Lijepoj našoj. Moj dom je Zagreb, i to već nekih 10 godina. To je grad u kojemu sam ja provela najveći dio svog života, zato je jedini dom koji znam. Osim onog u Lici gdje obitava moja obitelj.

Jesam rekla da ne volim pitanja poput: odakle si? E, pa zbilja. To mi je najmrže pitanje kad upoznajem nekoga. Ne volim ih.  Možda zato jer ja nemam taj odgovor. Nikad nisam znala konkretno odgovoriti kad me netko pita odakle sam. Što me to pitaš? Da kažem da sam iz Like gdje sam se s 11 doselila i tamo provela 7 godina svog života? Da kažem da sam iz Bosne gdje sam rođena? Ali, iz kojeg točno bosanskog grada? Zavidoviće gdje sam rođena? Vinište, Žepče gdje smo se selili tijekom rata? Koji grad je moj dom? Svi su, a nije ni jedan. Kad me netko pita odakle sam, kažem Bosanka iz Like, sa adresom u Zagrebu. Više od toga mi se ne da objašnjavat. Na kraju krajeva... nitko nema toliko vremena.

Nije to sad neka nesretna priča, jednostavno je tako. I dobro da je, volim vjerovati da sam iz svega pokupila najbolje. Volim Zagreb, jer je trenutno moj dom. Volim zbrisat i u Liku... pa, jer je sve zeleno. A volim se vratiti i svojoj Bosni, jer drugi je to svijet.

Pa, o čemu će onda biti ovaj blog? Dnevnik neke provincijalke? Dnevnik gradske ženske? Dnevnik užasno cinične face? Dnevnik 'dozlaboga' pametne osobe koja će vam otkriti tajne svemira? Dnevnik osobe koja putuje i otkriva nešto što vam nikad nitko nije otkrio? Dnevnik stručnjaka/stručnjakinje za veze?  Neće ljudi. To sve postoji već.

Ovo će biti misli jedne žene koja je magnet za čudne situacije. Neće se svima svidjeti, i to je u redu. Misli obične cure s pomalo ironičnim komentarima. Misli cure u vezi. Misli koje svi dijelimo. Možete ostati, bilo bi mi drago. Ako vam se ne svidim, to je isto u redu. Imate ove gore navedene blogove :)

Otkud Frida? Frida je moj alter ego već nekih... 5 godina. Pravo ime je Ivana M. Rođena u kolovozu prije 27 godina. Nije da mi se nešto posebno ne sviđa moje ime, ali nekako s epidemijom društvenih mreža i mojom mnogobrojnom obitelji htjela sam jednostavno imati neki nick da me ne pronađu. Jesam rekla da imam veliku obitelj? Imam, ali o tome u nekom drugom postu.

Frida je ostala tu... tako su me počeli zvati i ljudi oko mene. Ivana ili Frida svejedno je, zvati me možete kako hoćete. Ionako te dvije dijele iste misli, koje će prenijeti i na ovaj blog. Ostanite, ili nemojte... kako želite :)