U vodi do grla

Sranje u našoj regiji. 13 dana je prošlo otkako je Slavonija pod vodom. Istina, sve je bolje i bolje ali dobro nije. Stanje u Bosni me dovodilo do suza, jer slike koje je voda ostavljala za sobom sam već vidjela... prije nekih 20 godina. Bila sam dijete, ali ih se dobro sjećam... uplakani ljudi u skloništima, ne znaju sudbinu svojih domova... ne znaju sudbinu svojih bližnjih. Prije 20 godina dogodila se ljudska nepogoda, prije 13 dana to je bila elementarna. 

Ipak, nešto je drugačije. Voda koja se spustila s nebesa ovih dana je ujedinila regiju... kako i ne bi, ovaj put smo svi imali zajedničkog neprijatelja. Gledajući Hrvatsku, pomoć Slavoniji šalje se iz svih dijelova zemlje. Ljudi iz Istre, Dalmacije, Zagore ... od svugdje nudili su smještaj onima koji su ostali bez domova. Na naš radio zvalo je bezbroj ljudi koji su željeli pomoći na neki način... nikad mi se nije na poslu plakalo toliko koliko prošli tjedan.

Slavni i poznati isto jedva dočekali da se sliknu koji put u humanitarne svrhe, i dobro da jesu. I to je prikupilo para! Crveni križ skupio je do danas par desetaka milijuna kuna... sve to za pomoć Slavoniji. I živjeli su svi sretno do kraja života...

Ali, nisu zapravo. Zar ne? Dolazi ljeto... planiraju se godišnji. Idu novi projekti... slike s TV-a i novina izblijedit će nam za mjesec-dva iz glave. Ljudi koji su ostali u poplavama bez svega tek počinju svoju bitku... počinju iznova. I vrlo vjerojatno će biti zaboravljeni... osim ako to ne dopustimo svi skupa. Pri tom mislim prvenstveno na medije...

Pisalo se koliko su pomagali građani, koliko smo mi dali... koliko smo mi slali. Jel netko zna koliko je dala država? Što oni planiraju? Osim par izlizanih fraza političara, pokojeg posjeta Milanovića Slavoniji u stilu CSI Horatia nekog daljnjeg jasnog plana nema.Bar ga je ne vidim, pa bih voljela da me netko prosvijetli.


Jeste li ikada bili u Kosinju? ( ne nemam poremećaj koncentracije, imam poantu i planiram doć do nje :) ) Divno selo u Lici...Pomalo je ironična činjenica da je baš tamo bila prva tiskara na ovim prostorima, i da je prva hrvatska knjiga tiskana baš tamo.  Zaboravljeno mjesto. Nema puno stanovnika... većina njih je starija. Kosinj se zapravo sastoji od Gornjeg i Donjeg Kosinja koji spaja predivan kameni stari most. Ljudi ne traže tamo previše od života... zdravlje za obitelj, stoku i da tv signal bude korektan. Dalje od toga ne mogu reći, jer kroz Kosinj sam samo prošla pa ne mogu reći da poznajem duboko navike stanovnika.

Kosinjski most

Slike iz Kosinja od prije 4 godina, ipak, svi ste morali vidjeti. 2010. Gornji Kosinj bio je cijeli pod vodom... slike identične onima iz Slavonije danas. Ne znam zašto, ali točno se sjećam reportaže s TV-a. Mlada žena drži dijete od godine dana u ruci i gleda iz čamca u svoju kuću koja samo krovom viri iz vode. I prepoznam je, kao i muškarca koji stoji kraj nje. To je lice cure koja ja išla sa mnom u srednju... Ona se zove Ana a on Milan. Pričaju novinaru da su prošli mjesec uselili u kuću, kupili namještaj... opremili je.( Mladi ljudi u Kosinju???...) i moraju sada ići s bebom jer tu neće moći biti sljedećih nekoliko mjeseci.

I tada se skupljao novac za poplavljene. Mediji su samouvjereno izvještavali kako će sve biti u redu. Poplavljenima će biti pružena pomoć! I znate što? Ne bih se sjetila tih lica Ane i Milana da se ovo sa Slavonijom nije dogodilo. Pa sam odlučila da ih nazovem za radio... da utješe Slavonce. Da mi kažu kako je njima sad ok poslije 4 godine.... i kako će sve biti u redu. Kako li sam se samo prevarila!

Javio mi se Milan... I pitam ga, kako je? Kakvo je sada stanje? Je li sve u redu 4 godine poslije? Odgovore koje sam dobila slomili su mi srce. Milan i Ana žive u kući koja je bila poplavljena... jednostavno zato jer trenutno nemaju gdje drugdje. Pomoć koju su dobili pokrila je na kraju oko 5 posto onoga što su oni izgubili... Skromni Milan, ipak zahvaljuje i na tome što su dobili. Vlagu iz kuće istjerati ne mogu... stvari koje su bile uništene morali su baciti. Kući se prvo dugo nisu bili vraćali. Vlagu još nisu isušili...

Već pomalo uzdrmanog glasa, pitam ja njega jesu li stali na noge? Nisu. I neće još neko vrijeme... na kraju tog cijelog razgovora nisam mogla zadržati suze. Pogodila me zadnja rečenica... rekao je nešto ovakvo:
Mi živimo u nadi... znate što kažu, poslije svake kiše dolaze bolja vremena. Mi ih još čekamo.

Iskreno se nadam da će Milanu napokon doći ta bolja vremena, jer ove 4 godine koje sada iza sebe ima i nisu baš nešto. Kosinj kao da je zaboravljen... Glavnog krivca ja vidim u medijima. S prvim suncem Kosinj više nije bio in... nije ostvarivao dovoljno klikova na portalima. Nije prodavao dovoljno novina... prestali smo inzistirati na odgovorima.

Kao i Milan, i ja se nadam. Nadam se da sa Slavonijom bar neće biti tako. Da ljude koji su izgubili sve nećemo zaboraviti... da posao koji smo započeli sa skupljanjem sredstava nećemo završiti jednom kad procijenimo da hrane, vode, materijala i novca ima dovoljno. Kad počnu godišnji, i kad ponovno glavna vijest bude prepucavanje egoističnog kolumnista i samozvanog spin doktora.

Nadam se da ćemo bar sa Slavonijom obaviti posao do kraja, i ne prestajati izvještavati sve dok zadnja osoba ne dobije svoj dom natrag. Ali ja sam idealist... i očito pod utjecajem post PMS-a.

Neka nam bogovi podare puno sunčanih dana!

Tko to tamo piše?

Svi znaju ovih dana tko je Conchita Kobasa. I trebaju... zvijezda je to Eurosonga. Bradata žena, bivši muškarac... mušarac  koji se fura na ženu, al se ne voli brijati.  Dosad je svatko o njoj izrazio svoje mišljenje. Bilo na kavi u kvartu ili nekim komentarom ispod članka... ili puštanjem brade. 
Conchita je došla na Eurosong poslati poruku. I dovesti elitno europsko natjecanje u Austriju, ali nećemo sad rušiti ideale. Sve to, ona je uspjela. Gillettu je pala prodaja žileta, Europi je pao kamen sa srca jer je još uvijek liberalna, torerancija je pobijedila... ima spasa za ljude.  Ljubav i mir. Ali hejteri hejtaju... i to je dio tolerancije. Slobode govora... kakogod.

Ja nekako ne znam što da mislim o gospon - dami.  Ne moram valjda baš o svemu imati mišljenje... ionako ga previše olako dijelim na svaku temu i osobu. Neki dan sam se zgroženo upitala: jesam li ja hejter? I briznula u plač. Dobro nisam, ali me pogodilo. 90 posto mi ljudi ide nešto na k... pa sam malo googlala pojam riječi hejter. I kaže google da nisam...  a ako to kaže google onda možda nisam.

Negdje sam pročitala komentar da nisi pravi hejter dok ne počneš komentirati članke na portalma. I onda mi je bilo jasno... to je to. Jeste li ikada čitali komentare ispod tekstova? Ja se uvijek pitam, tko to tamo piše? Tko su ti monstrumi? Gotovo da nema članka na našim prostorima ili vijest, bilo kakva... Lijepa, tužna, ružna... sve imaju jednu poveznicu. Imaju bar 3 odvratna komentara ispod s anonimnim imenima. Imena su to poput: đubrivoje, johnson20, hrvatina, ante gotovina, veliki23, nabijemtenapetokraku... itd.

Volim misliti da mogu sve razumjeti, ali ne i to. Što ti to mora doći u glavu da dio svoga dana posvetiš tome da pišeš grozote ispod članaka ili na netu na bilo koju temu. I još se skrivaš. Poštujem one koji pod svojim imenom komentiraju što god im padne na pamet... ne odobravam, ali poštujem. 

Kako je moguće da se ispod vijesti s naslovom 'Pas spasio djevojčici život' razvije rasprava tko su četnici a tko su ustaše? Eto, razvije se. Tražila sam danas lijepe vijesti... bez ružnih komentara. I našla sam ih. Ali na portalima gdje su komentiranja zabranjena. I onda sam se opet pitala... tko to tamo piše? Paranoja me spopala.

Ti ljudi se kreću među nama... ponekad grozote koje napišu ne mogu ni vizualzirat u svojoj glavi i strah me je. Možda sjede do mene u tramvaju. Možda rade sa mnom... možda je to moja doktorica? Žena koja mi daje kruh u Konzumu? Sigurno je jedan od njih i onaj gnjusni ZETovac koji me vozi svako jutro. Ćelav je i namiguje kad ulazim u bus... 100 posto je on napisao ispod Sevkinog članka sa sinom: Aleksandre, mahni mami...

Kako je moguće da u komentarima članaka isplivaju one najbolesnije bolesnoće? Ali, moguće je.Ili su krajnje sjebani u glavu ili su to ljudi koji su vrlo vjerojatno normalni.... i to što se kriju iza nadimka Đubrivoje je vjerojatno njihov ispušni ventil. Nadam se samo da neće popustiti.

Osim tih što pišu bolesnoće, super su mi i oni koji sve živo kritiziraju. Posebno su mi dragi oni što ispod članaka pišu stvari poput: tko čita ovo sranje? kakve ovo bedastoće pišete?
E, to je paradoks. Ne samo da čitaju to što naizgled hejtaju, tipa Stanijinu guzicu, nego se još potrude otvorit nick i to komentirati. Njima jednostavno nema spasa jer su glupi.

Evo sad mene. Google kaže da nisam hetejterica, ali nakon ovog napisanog posta pomalo se osjećam tako. Zato sam odlučila prestati čitati komentare ispod članaka. Hajde, možda ću još uvijek čitati one ispod članaka o Chonchiti. Čujem da su Austrijanci napravili okus Conchite... u kobasi. Doslovno. I kako sad da ne otvorim komentare na tom članku?  Kako? Recite mi.

Ljubav do neba.