Čemu se to svijet čudi?

Gwyneth Paltrow i Chris Martin razvode se nakon 10 godina. Ali nije to ono što šokira svijet, nego to što se rastaju kao prijatelji.

Nikad mi nije bila draga ta mršavica, baš nikad. Filmove s njom sam izbjegavala kao dijetalne napitke, poklonike HDZ-a, smaltalkove s ljudim koji previše pričaju i depilaciju nogu električnim čupačem. No, moja doza poštovanja se digla na 100 zadnjih tjedana. Piše na portalima da je par razvod odlučio proslaviti zajedničkim odlaskom na odmor.

Počele su kolati i priče o otvorenom braku, čudi se svijet kako to da ostaju dobri prijatelji. Ja se pitam, tko je ovdje lud? Pa nije li to fantastično? Nije li to zapravo kraj kakav bi svi trebali imati?

Oduvijek sam mislila, i drago mi je što sam to pronašla - bar volim vjerovati, da osoba s kojom jesi prije svega MORA biti tvoj najbolji prijatelj. Ako dijeliš s nekim život, živiš s nekim, skupa ste godinama - on mora biti tvoj prijatelj, mora te poznavati. To je osoba s kojom možeš šutjet. Nije to sad neka pretjerana romantika, ali to mora biti osoba pred kojom ti možeš apsolutno sve.

Nakon što samo čitala o razlazu nekad idealnog para, zamislila sam život u kojemu A. i ja više nismo zajedno. Nisam si mogla pomoć... na kraju krajeva, nikad ne znaš što te čeka. I ono što bi mi najviše falilo u cijeloj našoj priči, falilo bi naše prijateljstvo... Jer on je moj najbolji prijatelj. Uz to što je ljubavnik, moja obitelj, i ne znam što sve ne... Pa zašto je onda čudno da ga ja zauvijek vidim pokraj sebe, ostali mi zajedno ili ne? Zašto bi bilo čudno da kraj ljubavne veze proslavimo zajedničkim odlaskom negdje, kad oboje volimo putovat i svaki slobodan trenutak koji možemo iskoristimo da zbrišemo negdje? Zašto mu ne bih željela najbolje ako jednog dana odluči da bi mogao biti sretniji bez mene? Ok, ne želim biti krivo shvaćena. Kao i svaki par, imamo svoje ups and downs trenutke. Bila bi pogođena, sigurno da bi mi trebalo neko vrijeme... ali sad mi se čini da nakon svega što smo prošli u ovih 5 godina nema toga što mi ne bi mogli nadvladati, pa čak ni prekid. Jel to čudno?

Naravno, to kažem sad. Tko zna... možda se u meni krije luđakinja koja će mu prijetit i bušit mu gume na autu. Provlačit se s njim po sudovima za kojekakve stvari i slično. Nikad ne znaš.

Volim utopijski razmišljati da ćemo ostati zauvijek povezani, na jedan ili drugi način. Kad pogledam u svoju neku ljubavnu prošlost, baš s nikim nisam završila na pas mater.

Jučer nam je bila peta godišnjica veze, i vrtile su mi se po glavi kojekakve misli... kako bi izgledao moj život da se nikada nismo sreli? Da nas ne tako davne 2009. stanoviti Vlado Boban nije upoznao u In Baru (koji je tada još bio kul mjesto za izlazak, tek tolko da se zna)? Pa... nema smisla o tome razmišljati, zar ne?

Romantično volim misliti da je to unaprijed bilo određeno. To se tako moralo dogoditi, kao što će se dogoditi i sve što slijedi - i mi tu ne možemo baš ništa.

Eto... to je u meni potaknuo glupi natpis u novinama. A kasnije i na portalima... par koji je slovio kao idealan, imaju dvoje djece - prekidaju! I ostaju prijatelji... bez sudova, bez ružnih riječi, i kako se čini - bez gorčine. Uljepšali su mi dan... jer je moguće. Jer je očito da ljubav samo mijenja oblik, ali ostaje. I što je tu onda čudno? Molim neka netko objasni ovoj ciničnoj romantičarki. Očito.

Za kraj, zakucaj Chris.

https://www.youtube.com/watch?v=Qtb11P1FWnc

Zabranjeno pričati u liftu

Ja ne poznajem svoje susjede. Iskreno, nemam ni neku želju upoznati ih. Nije pohvalno od mene, ali jedan od razloga zašto volim Zagreb je i taj što se možeš utopiti u masi. I ne moraš nikada ni s kim razgovarati s kime nemaš potrebe. Ipak, ponekad se odam. Provincijalka u meni ne može podnijeti tišinu dok stoji s nepoznatom osobom u liftu i vozi se par katova... ne može. Moram progovoriti, pa makar i o nekoj banalnosti koja se tiče vremena. Doduše, naučila sam se pameti na događaju od prije par mjeseci.

Prije toga moram ipak napisati zašto provincijalka o meni ne miruje. Kad živite u malom mjestu, a prije mog života u Zagrebu, naselje zvano Lički Osik nekako vas oblikuje, obilježi... utisne, štogod. Tamo se svi znaju... Svi znaju sve. Dok hodaš cestom do dućana 'Dobar dan' ćeš reći bar 5 puta. A ako kojim slučajem ne pozdraviš, ili ne uzvratiš pozdrav - pričat će se:
Mara:  vidi one Ivičine male. Digla je nos... Živi sad u Zagrebu, naše joj mjesto nije dovoljno dobro. 
Kata: Ne znam jel diplomirala... priča se da radi na nekoj televizji. Navodno živi s nekim tipom... još se nije udala...
Mara: Nekako mi to čudno za njihovu obitelj...Roditelji su joj fini ljudi. U crkvi svake nedjelje... a mala tako.. što se ne udaje?

Da ne nastavljam... to ide tako. I zna biti zabavno, ali više je naporno.Dok slušam svoje zagrebačke prijateljice koje su cijeli život provele u Zagrebu kako maštaju o bijegu iz grada... životu na selu... kako je tamo mirno i opušteno.. Dosta im je gradske strke. Mislim si... neka hvala. Dobro mi je ovdje.  Sada bar jest... ne kažem da neću nekad poželjeti nešto drugačije, ali zadnjih 10 godina ovo mi odgovara.

To kad nisi dobar sa susjedima ima i svoju cijenu dakako. Nema te tko otključat kad te cura slučajno zaključa i ostavi ključ u bravi s vanjske strane a ti moraš na posao za sat vremena. To sam recimo napravila Adi. Jebi ga, događa se. Srećom imam prijatelje pa su oni uskočili u pomoć i spasili ga.

Vratit ću se sad događaju zbog kojeg više ne pokušavam započeti razgovor s nikim u liftu. Prije nekih 6 mjeseci još sam živjela na Cvjetnom, i svako jutro sam putovala prema Buzinu točno u pola 6. I tako sam skužila da već mjesec dana u isto vrijeme ja i jedna simpatična gospođa apsolutno u isto vrijeme izlazimo iz moje zgrade i idemo u istom smjeru sve do Buzina, samo je ona nastavljala do Gorice. Svaki dan smo se viđale! Sretnem je jedno jutro u liftu, i tako mi počnemo pričati. Dobro, ja počnem pričati jer kako rekoh... ne mogu podnijeti te šutnje u liftu...
Simpa gospođa (SG): Vi niste iz Zagreba, zar ne?
Ja: Kako znate?
SG: Pa pričate s ljudima u liftu... rekla bih da ste Bosanka.
Ja, šokirana.. što me to tako odalo? Uglavnom, priča se nastavila kako smo putovale u istom smjeru... žena je to koja radi u jednoj ambasadi, ima dobar posao, razvedena, živi sa sinom koji je mojih godina i gle slučajnosti - slobodan je i obrazovan. Razočarala se kad je čula da živim s nekim. Divna, pristojna dama... ali ima jedan problem s njom. Ispostavilo se da je teški nacionalist! Bila sam pomalo skeptična kad me pitala jesam li Hrvatica...A negdje od savskog mosta pa do Buzina, ničim izazvana, pričala mi je kako su Srbi krivi za sve loše što se događa u našoj zemlji. Bilo mi je malo neugodno zbog ljudi oko nas... proklinjala sam sama sebe što se nisam mogla suzdržat od obraćanja njoj... brojala sekunde kad ću izaći van i zamoliti šeficu na poslu da mi da neko drugo radno vrijeme jer ne želim više nikada vidjeti tu 'simpatičnu gospođu'. Ali, sama sam si bila kriva.

Možda najsvjetliji trenutak se dogodio kad smo ulazile u bus kod Avenue malla, te se ona posvađala s vozačem busa jer joj nije otvorio druga vrata... i da šta njega briga jel ima ona kartu ili ne, njeno je da plati kaznu ako je uhvati kontrola (ok, tu se slažem s njom). Kad je sjela na mjesto u busu, pogledala me zatim i ustanovila za vozača busa: Sigurno je Srbin! Vidim mu na faci... jer to se navodno može i vidjeti.

Toliko o tome. Iz tog kvarta sam se odselila, iz drugog razloga naravno, ali ovo nije odmoglo. Svečano sam sebi obećala da više nikad, ama baš nikad, neću s nekim počinjati razgovore u liftu.

I nisam, od tad. Ali tu nažalost ne prestaju moje 'drame' sa susjedima. Novi kvart, nove zgode. O tome ipak drugi put...